Nova Istra

452 U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ Goran STARČEVIĆ TEATROKRACIJA I DRUŠTVO SPEKTAKLA Građanin koji odustaje od svoga prava i svoje dužnosti da aktivno i neposredno sudjeluje u životu svoje zajednice, ne postaje samo a-političnom nego i a-moralnom osobom koja za sve svoje životne nevolje na koncu može kriviti jedino sebe sama. Ovu poruku modernom je čovjeku još početkom 20. stoljeća uputio Franz Kaf- ka parabolom o Jozefu K. koji, skončavši poput psa, ni na samom kraju procesa u kojemu se sudilo njegovom vlastitom životu nije shvatio da je upravo on, građanin koji više ne zna i ne želi sudjelovati u političkim procesima svoga grada, glavni na- logodavac vlastitoga ubojstva. Ne želimo li i sami skončati poput Jozefa K., morat ćemo ponovno naučiti baviti se politikom bez pomoći i posredovanja profesionalnih političara. Bez obzira na to kakvu će formu ova avantura poprimiti u budućnosti, ona neće biti moguća sve dok se građanska svijest ne probudi iz još jedne za nju smrtonosne iluzije – robovanja demokracije globalnom društvu spektakla. Kritika suvremenog društva spektakla javljala se postupno i stidljivo, baš kao i svijest o njegovu stvarnom karakteru i njegovim stvarnim posljedicama. Roland Barthes u svojim„Mitologijama“ daje lucidan opis i antropologiju potrošačkog spek- takla, ali ne ulazi podrobno u njegovu genealogiju. Za Emanuela Lévinasa, kako je on to vidio u knjizi „Totalitet i beskonačnost“ 17 , spektakl je predstavljao svojevrsno etičko iskušenje ili problem čovjekova pada u „ red slika i koprena “ koje najavljuju „ kutak u kojem se skriva zao duh “. U prvoj sustavnoj kritici društva spektakla, tj. istoimenoj knjizi Guya Deborda 18 , spektakl se promatra iz marksističke perspektive kao političko-ekonomski fenomen po-rob-ljavanja svijeta, tj. kao nesretni produkt jedne otuđujuće ekonomije i njezine ideologije. Tek je Baudrillardova fenomenologija spektakla kao globalne Iluzije, koja je zbog svoje ontološke indiferentnosti zapravo otvorila prostor prikrivenoj i sudbonosnoj imaginaciji Zla, razotkrila stvarne razmjere čovjekove zapalosti u carstvo privida integralne stvarnosti. 19 Pervertiranje građanske demokracije u puku inscenaciju spektakla nije nikakvo iznenađenje, niti fenomen koji pripada isključivo u razdoblje razvoja masovnih me- dija u dvadesetom stoljeću. Već je Platon, taj veliki preziratelj vladavine puka, de- mokratsku vladavinu nazivao teatrokracijom – vladavinom neuke gomile koja misli da se u sve razumije, a sve društvene i kulturalne probleme nastoji razriješiti ar- 17 Emmanuel Levinas:„Totalitet i beskonačno“,“Veselin Masleša“, Sarajevo, 1976. Prev. Nerkez Smail- agić. 18 Guy Debord:„Društvo spektakla“, Arkzin, Zagreb, 1999. Prev. Goran Vujasinović. 19 Jean Baudrillard: „Inteligencija zla ili pakt lucidnosti“, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. Prev. Leo- nardo Kovačević.