Nova Istra

451 Goran STARČEVIĆ U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ je ethos permanentne pobune . Ako je izmjenjivost građana na upravnim funkcijama temeljno načelo demokra- cije, tada o društvu u kojem političari i njihovi birači nikada ne mijenjaju uloge, ali zato uvijek isti političari neprestano mijenjaju funkcije, ne možemo više govoriti kao o demokratskom društvu, nego moramo govoriti o vladavini oligarhije ili partito- kracije. Ako danas iz vlastitih domova uz pomoć PIN-ova možemo plaćati račune u bankama, kupovati avionske karte za ljetovanje na drugom kraju svijeta, pa čak i studirati i završavati fakultete, tada razvoj informatičke tehnologije mora biti podlo- ga za reformu političkog sustava u smjeru povratka načelima istinske ili neposredne demokracije. Izbor i opoziv političkih predstavnika, baš kao i provjeravanje volje naroda pomoću referenduma, mogli bi postati svakodnevna, jeftina i organizacijski ne pretjerano zahtjevna pojava. Kada se u medijima površno govori i svrstava za ili protiv maglovite ideje tzv. direktne demokracije, zaboravlja se da odlučujuće pitanje zapravo glasi – zanima li naše političare uopće (još uvijek) ono što predstavlja glavni razlog njihova postojanja, a to je, navodno, volja naroda? U svijetu u kojem politički i ekonomski problemi ne proizlaze samo iz ideoloških, ekonomskih i vjerskih antagonizama, nego i iz neumoljive vladavine tehnike koja kao nagon k sveopćem ustrojavanju života sve intenzivnije nastupa protiv posljednjih ostataka humanoga svijeta, posljednja linija obrane čovječnosti bit će upravo čov- jekovo pravo na pobunu, različitost i neposredno zastupanje svojih prava i interesa. Humani svijet neće se moći obraniti pod vodstvom profesionalnih političara jer oni nisu samo kotačići u stroju, kako je to na suđenju u Jeruzalemu želio prikazati i sam Eichmann, nego sámo srce korumpiranog i prema istinskom građanskom ethosu za- pravo potpuno indiferentnog svijeta. Istinska politika, baš kao i istinska kultura, danas se događa jedino na krajnjim ru- bovima ili marginama ustrojenoga svijeta. Sve ovisi o tome da se ta margina ponovno pomakne u samo središte, tj. o tome da se politika ponovo razumije kao izgradnja zajedničkog svijeta. Premd se na prvi pogled čini kako ovaj zahtjev za pomicanjem političke moći nužno pretpostavlja neku gerilsku borbu protiv centralizirane, ustro- jene i otuđene političke moći, izvorni građanski ethos kao ethos politike prijateljstva u svom bezuvjetnom zahtjevu za pravednošću zapravo ne zahtijeva nikakvu novu političku revoluciju, jer on već sam po sebi predstavlja neprestanu pobunu protiv korupcije, ideologije i pretjeranog ustrojavanja svijeta. Istinska građanska revolucija nije ništa drugo nego permanentna pobuna ili bud- nost građanske svijesti. Jacques Derrida pokušao je na tragu etike Emannuela Lévi- nasa i politike aristotelijanskog polisa osmisliti teoriju jedne takve revolucije. Ima li ona, osim u teoriji, ikakvih izgleda da zaživi i u praksi, to je zapravo pitanje osobne odgovornosti svakoga od nas.