Nova Istra

437 Janko ROŽIČ U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ slično kao Kosovel koji je nihilizam povezivao s melankolijom, a Faraday elektricitet s magnetizmom. Ostavio si nam ne samo oporuku nego i kompas pomoću kojeg možemo ploviti ovim, kako veliš – ustrojenim svijetom. Sreli smo se 1980-ih, u Ajdovščini, u vojarni „Srečka Kosovela“, jedinoj za koju smo znali da se naziva po heroju pjesništva, a ne rata. Ta „inicijacija“ mladoga pjes- nika u imenu jedne kasarne puno je značila svima koji smo se svakoga popodneva sastajali u „arhitektonskom uredu“, jednoj sobi gdje smo prijepodne sa Sašom radili kao arhitekti. Svojim djelovanjem, čitanjem i razgovorima poslije svakodnevne obu- ke stvorili smo nekakav otočić kulture i mira, usred nemirnog mora militarizma i rata kojim su se igrali i baratali svuda oko nas. Poslije „horae legalis“ ostali bi uglav- nom otišli, a nas dvojica „izviđača“ nastavili bismo čitajući i razgovarajući o kulturi, literaturi i filozofiji gotovo svakodnevno, do dugo u noć. Otvarali smo i doticali to- liko toga, da smo se kasnije razumjeli i kad ne bismo razgovarali. Nikad se nismo posvađali. U posljednje vrijeme shvatili smo da smo ipak naučili više nego što smo si u uni- formama, pa i tada mirotvorci u srcu, htjeli i mogli priznati. Pregledao si i istražio golema prostranstva, promislio različite strategije, provjerio taktike i „odvagnuo“ najsnažije mislioce – od drevne Grčke do Danske, ali osim tvojih najbližih i prijate- lja, gotovo nitko te nije uočio. Bio si izvrstan otac, učitelj, filozof, mislilac, pisac, a prije svega čovjek, dobar i vidovit čovjek. Tko bi bio pomislio da će se iz jednoga mladog izviđača, koji je u ime viših ciljeva izbjegavao ratne zadatke i svako ustrojavanje, razviti takav Feniks nad zgarištima novih balkanskih ratova. U tvojoj hrabrosti i vidovitosti ostalo je nešto izviđačko – nisu te otkrili, ali tvoje knjige čitaju se svakoga dana sve više. I ne samo da si naslućivao ono što dolazi, nego si za najveće probleme, koje su neki drugi tek uočavali, ti već nudio rješenja. U bolu tugovanja možemo se tješiti time da su tvoje boli prestale. Humorom si rješavao najteža pitanja. Znam kako ne bi volio da te previše hvalimo i predugo plačemo za tobom. Tvoj iskreni pogled, tvoja čvrsta riječ i duboka misao ostaju... Tvoja izuzetna tankoćut- nost izniman je dar koji si nam poklonio, imajući sreću što smo te upoznali. A zbog tvoje nesebične ljubavi znamo i to da su već u čovječnosti vrata vječnosti. Hvala ti na svemu. Moja iskrena sućut supruzi Renati, kćerima Dori i Ani, sestri Lidiji, ocu Branku i svima koji za Tobom tuguju... Tvoj prijatelj Janko Zagreb, Mirogoj, 13. svibnja 2015.