Nova Istra

431 Miroslava TUŠEK STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI značajni pomaci na području kroatistike. Na našim sveučilištima razvili su se vrlo respektabilni studiji kroatistike. Međutim, kako kongresi imaju cilj i očuvanje hrvat- ske književne i jezične baštine i afirmaciju kroatistike kao samostalne filološke grane na slavističkim i drugim inozemnim sveučilištima, predstoji nam još puno rada, iako su prilike, u odnosu na prethodno razdoblje, znatno povoljnije. Priznanjem neovisnoti hrvatskoga jezika (1. rujna 2008.) i dodjeljivanjem zaseb- nog nadnevka ( hrv) stvoreni su uvjeti da, ponajprije, bogata hrvatska pisana baština bude prepoznatljiva po hrvatskom nacionalnom identitetu, hrvatskom kulturnom nasljeđu u europskim i svjetskim kulturnim razmjerima. Hrvatski je jezik (1. rujna 2010.) postao 24. službeni jezik Europske unije. Sve te povijesne odluke o jeziku i međunarodnim priznanjem Hrvatske, koja je 1. srpnja 2013. postala članicom veli- ke europske obitelji, važne su za sadašnje i buduće aktivnosti o kojima je ovdje riječ. Pri tome valja imati na umu da je jezik temeljna odrednica nacionalnog identiteta, o kojemu je izrečeno mnoštvo istina-mudrosnica, poput ove (T. S. Eliota):„ Nikada ne smijemo zaboraviti da se neka kultura, tj. vlastiti način mišljenja, osjećanja i držanja, ne može ničim bolje i pouzdanije posredovati, i ostati vitalnom, nego putem jezika. “ Oso- bito danas, u doba opsežne globalizacije, važno je prepoznavanje hrvatskoga jezika u svijetu i da uz kôd za zemlju, a to nam je domovina Hrvatska, imamo i kôd za hrvatski jezik, čime smo konačno ostvarili punoću na vlastiti, toliko dugo u povijesti osporavani jezik. No, kolikogod bismo mogli biti zadovoljni onim što je učinjeno na području jezi- ka unatrag dvadesetak godina, svjesni smo nezavidnog i teškog položaja u kojem se, kao i ostale slavenske nacionalne filologije, nalazi i kroatistika, što se posebno odnosi na stanje na inozemnim sveučilištima . Moramo se suočiti sa činjenicom da su male filologije, osobito nakon raspada južnoslavenskog diskursa, kojoj pripada i kroatisti- ka, ostale na inozemnim sveučilištima u drugom planu. Na većini slavističkih katedri u svijetu prije dvadesetak godina hrvatski je jezik najčešće bio tumačen kao inačica zajedničkog srpskohrvatskog jezika pri čemu su bile potirane i prešućivane brojne razlikovne osobitosti hrvatskoga jezika, usprkos brojnim leksičkim, sintaktičkim, prozodijskim i pravopisnim razlikama između tih dvaju normiranih jezika. Nažalost, u nekim važnim europskim, ne samo političkim, nego i u sveučilišnim krugovima, dugo je bila (u nekima je i dandanas) prisutna po- litička utopija; neki nisu htjeli (ili još uvijek ne žele) prihvatiti i prepoznati hrvatski nacionalni, politički i kulturni identitet. Neprisutnost hrvatskoga jezika, ne samo na visoki učilištima u inozemstvu, nego općenito, predstavlja ozbiljnu prepreku u svim oblicima jezične komunikacije izvan državne granice. Situacija je tim teža i složenija jer sveprisutnost komercijalizacije sveučilišnog života i financijski razlozi uvjetuju opstojnost malih znanosti i studijskih grana, samostalnih katedri i broj studenata.