Nova Istra

422 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI Božica ZOKO vedrine na Mjesecu što i nije tako teško jer je Mjesec plitak da nama noću bude što bolji odsjaj – a ono malo uzvisina obrazi su pjesnikove drage i one doline su jamice u kojima je zakopan smiješak – ove knjige začetak ili dočetak ne boji se dubine, ali ne zaranja odveć duboko – preplivava hvaljeno more i već je – drž’ se! – KRAJ! Na kraju, nemojmo se odveć žalostiti što smo ovako dokrajčeni. Dosta smo toga izronili duhom, snimili rukom, iskopali očima. Naposljetku, kraj je beskrajan u svim svojim krajnostima. Kad dođemo u krajnju krajnost – e tek tad nastaje prava smi- jurija! Smijao se, jaukao – srećom ne možeš u ranu proljet ovaj naš (hrvatski kraj!) obraz (i opet uskrsnuo u riječima i očima hrvatskih književnika iz oba društva) spri- ječiti u svečanoj i svagdanjoj objavi još jedne ružoprste zore što piše – BOLJI SVI- JET POČIMA! Ovdje i sada. Što je to bilo?! Dani utkani u tkanicu crven-bijeli- plavi i vezani oko pasa, oko šešira, oko mira u kojem – POČIVAJMO! Vječno živi! Šahmatirajmo se u pet puta pet, šest puta šest, osam puta osam polja. Pobijedimo sebe! Zašto? Da prođemo dalje! U novi krug postojanja. U novo vrijeme, vječnost novu. Ovu što je upravo prošla! I Bog reče – dobrodošao, dobrodošla!