Nova Istra

421 Božica ZOKO STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI od građana, građane od seljaka, seljake od radnika, radnike od jadnika, jadnike od robova, robove od robovlasnika, robovlasnike od gospodara, gospodare od vlastodr- žaca, vlastodržce od zajmodavaca, zajmodavce od zajmoprimaca, zajmoprimce od dugova, dugove od vjerovnika, vjerovnike od dužnika, dužnike od uznika, uznike od tamničara, tamničare od svjetla danjeg i onoga umjetnog iz izmjenične struje – izmjeničnu struju od Nikole Tesle, Nikolu Teslu od vesla koje nećemo više sisati za sitnu lovu. Uostalom, znanstvenici su 2015. godinu proglasili godinom svjetlosti. Bit će svima – Mehr Licht! Više svjetla! Samo da vas ne uhvati giht. A ako i uhvati, čujte naše i Valéryjevo – Mehr Lust! Svijete nemoj biti pust! Više veselja! Makar se zato morali seljati s ovoga svijeta na onaj i obratno. Ovako stoje stvari – često je dalek put od rukopisa do knjige – rukopis posljed- nje ovozemaljske Balogove knjige bio je naslovljen – Bože, pa ja imam ruke! – i mi nastavljamo – kad ih već imam, ja ću se krstiti i lijevom i desnom od onih koji misle da mogu kupiti Otkupitelja. Ne reče to Balog, ali kao da je rekao i sigurno se nije jednom opekao na bespredmetnoj hladnoći duše i srca onih koji su ga izdavali, objavljivali, naklađivali i uređivali, pogovarali i ogovarali. Ovaj naš nagovor i zagovor u tom smislu sigurno neće ništa bitno promijeniti. Kako sada stoje stvari, rukopis nosi naslov Zvijezde ne gore uzalud . Kakav će naslov nositi knjiga, ne znamo – od zvijezda do gnijezda dug je put i, hvala Bogu, zasad na njemu ima dosta i sijena i slame. Ima dosta sjaja. Uzesmo i mi koji pregršt (Oprosti, kume!). Uglavnom, nitko nam ne mora prijetiti time da su zvijezde ugasle i da je ovo što gledamo noću svjetlo- mrcanje, a ne svjetlucanje – ovo što govorimo samo grcanje (u dugovima svima!). Mi ipak ustrajemo unatoč tom palucanju i hrabrimo se – i svjetlost našeg sunca putuje svemirom i ono je za nekog – tek zvijezda! I kad netko ugleda njegov svjetlucaj, mi ćemo možda biti već s one strane svjetla i tame – i šutjeti kao da nas nema – u dale- kom će oku vrcnuti iskra novoga nam života i mi opet bit ćemo ovdje – u svjetlosti. Može li se išta bolje od svjetlosti ostaviti iza sebe, iza ugasnuća? Da, bit ćemo ovdje. Tko nas je dozvao? Riječ ova. Bit će spašeno ono što je najbolje od nas, najbolje od zvijezda: SVJETLO! SVJETLOST! SVJETLINA! SVJETLOTA! SVJETLO- ĆA! Amo ća! Sav uzalud zalud susreće se i čestita dvoje nas po dvoje nosi svoje oči, oklopnjača za vid smo mi – za gledanje oči u oči i svjetiljka obasja cijelo tijelo, stol i postelju – grad na gori zapravo je seoce do seoca – selca – ne mogu se sakriti od drvodjelca što djela lipova sveca i drvenu Mariju – ni odjeća naša više nas ne skriva, goli u očima Gospodinovima. Zar ste divljaci? – pitaju Bengalci oca Antu Gabrića kad su vidjeli naše ljetne razglednice pune polugolih kupača. Ne, dasmo sve od sebe! I što dobiste zauzvrat. Ono malo više! Po čemu se i razlikujemo od životinja. Slono- va i deva, žirafa i tigrova, kuca i maca, pasa i mačaka – od svega ostalog živog i pra- vog i krivog – ovaj usklik usred nijemog ili pjevnog kola, ona tišina dublja od mora