Nova Istra

420 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI Božica ZOKO – jednadžba s jednom nepoznanicom koja u tom jednačenju po zvučnosti ipak biva upoznata sa sobom i svojim pravima. Ako ih ipak ne zna, pitaj u kutu pauka ili se obrati mravima, pitaoče – svi će znati. Od počela do pčela – jedno se o uzjogunilo i otišlo u oko – i još jedno oko – o nas smo četvorica! I odmah bolje vidimo vatru, vodu, zemlju, zrak. I još dva o u trećem oku – ukupno šestorica – može počet’ što- rica o obiteljskom životu što je temelj društva. Jer, prav za prav počela ne bi počela niti bi se pčela pčelila da se nije desila – ljubav. Jer ništa ne počinje bez ljubavi slovne, rječite, očinje! Prvo prema sebi, pa prema bližnjemu, pa prema daljnjemu, pa prema nepoznatome Bogu (Koliko puta ćeš me spomenut’?! – pita On – Uzalud? – pitam ja. – Ako je, moj i tvoj grijeh!), kojega upoznaješ kroz sebe, kroz bližnjega i daljnjega i još povrh toga imaš za nj čip – blažen bio čas i hip kad ja ugledah tvoj obraz lip od koga mi slava sja. Tja! Tako nekoć pjevahu, a mi sad – možemo to isto i još izmotati u čisto novi konac – svakom poklopcu lonac – teća – za mene još nije skuhana leća, reče Ezav bratu koji ne prezav ni od kakve lukavosti htjede zadobiti prvenstvo-prvo- rodstvo i blagoslov očev – ukratko, prevariti brata. Sad se sve već zna – počevši od praroditelja – cijelo rodoslovlje – i tko je u nj ušao – tko odabran, tko pomazan, tko raspet, tko pokopan – sve mi to već znamo. Mi hrvatski književnici. A kako nam ide s uskrsnućem? Poduzimamo li tu što- god glede nas živih i mrtvih – jer i jednima i drugima treba uskrsnuti – i jednima i drugima treba vazam – u Božje ruke i ljudske. Ako si knjiga, a jesi. I ne samo to. Ako si čovjek, čeljade, pajdašica i tovarušica, čovječica... rukovanje preko sunčanih zraka. Tako vruće. Svaka zraka sunca ima na vrhu jednu ručicu kojom miluje ili pecka – kako su prikazivali u zlatu stari Egipćani. Čisti dlanovi u molitvi okrenuti prema gore obasjaju sunce i sunce iz njih gata – crta života, crta ljubavi, slovo M od mama, maja, mat, mamica, mater, majka, Marija (što sve mi draža biva što je starija – reče Matoš i Gospi i majci) – možda prvo slovo materinskog jezika – zadnje slovo prvog lica kad glagoljamo sada. Tu je nekoć bilo u i još dalje u prošlosti neka duga slova, dvoglasi, poluglasi – prazno mjesto, prekrižena nula, ništa pa malo, malo po malo dođosmo do Mnoštva – o povijesti jezika kako se rado učiš kad te počne pje- vati Zvonimir Balog – pomalo bunovan i buntovan – rastavlja i sastavlja slogove k’o neka muška Pitija – još mu samo fali tronožac i omamljujuće isparavanje iz procjepa u zemlji da stvar bude posve slična Delfima u kojima na nekom zidu blizu proročišta pisaše – Spoznaj samoga sebe! A netko drugi dodao – Ničega previše! Što se toga tiče, nas je sve manje od ovoga jezika – bit će nas u drugima, nema bojazni i već nas ima – a Isus i od stijenja može napraviti svoje proroke – ali što je s ovom šačicom jada ili što se hrusti šakom malom – o ŠALOM! Mir vama! – reče uskrsli Krist. Umiješao sam se! Tko može odvojiti vjeru od znanja, znanje od jezika, jezik od države, državu od crkve, crkvu od puka, puk od gospode, gospodu