Nova Istra

419 Božica ZOKO STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI od upotrebe. Poezija koja riječ slama samo zato da bi rekla više, da bi rodila više. I, kao kod ranjene voćke, plodovi bivaju slađi. Poezija koja vodu pretvara u vino i ne- plodne se vodopije načičkaju cvjetovima i rađaju pijano buncajući istinske plodove. A po njima će nas prepoznati, rečeno je. Nema tko se nije prepoznao! Tko se nije prep’o, tko nije znao šta je na stvari, o čemu je riječ – u sretnom izmicanju-promica- nju – svetoj neuhvatljivosti – u nekom iznenadnom i nepredvidljivom uvidu – učas mesopust skine čuvidu i postane dječarac, Efeb, koji djevojčici preko puta šalje po- ljubac. S prozora, a prozor se zabosni – o sni prekratki, o srce preveliko – o pameti mladozelene – majke su u našoj zemlji opet počele prati pelene. Možda se doista nešto promijeni nabolje. Možda stane ova plastifikacija – i kad otfikarimo fikaciju ostane jedan plast sijena – nedaleko konj u štali čeka da ga potraže i kažu mu da je dobar. Ili kravica-bušica što raspoznaje tristo vrsta trava – od majčine dušice do kukurijeka – zna što valja, što ne valja pasti. Treba znati pasti, reče padobranac koji hoće – homo volans – ali kad je hoćeš-nećeš-moraš, nije teško. Zvonimir je Balog dokaz za to – u svoj svojoj nepopravljivoj vedrini upao nam je u riječ i ne prestaje padati tvrdeći skupa s Nietscheom da smo uzvišeni i da nam ništa drugo i ne preostaje – padanje dugo traje i kad dosegnemo tlo – i objema noga- ma čvrsto stojimo na zemlji, ćutimo da to još nije dno, a kamoli dno dna – talog po- stojanja sve nas čeka, ali unatoč svim nepodopštinama vijeka, živinskim nagonima, puzajućim zvjerstvima, kaljužavim svinjarijama i ponekoj psini skupa s Balogom, a čitajući ga, moramo ipak zaključiti – ostali smo na visini! * * * Na zvjezdanoj ili na zvjezdačinoj – pitanje je sad! Kako-kad! Žeđ i glad daju neki smisao našem ovozemnom tubitku i sudjeluju u tome tko smo, što smo, odakle do- lazimo i kamo idemo. Ta je pitanja Gauguin postavio i Tahićanima. Baš njima koji nisu marili više ni za kakve odgovore. Njima koji su stigli na svoj tihooceanski otok i rekli – dovde, ne dalje! – dalje je zapad, a nama se ne zapada. U jad, čemer – dvojbe, trojbe, fojbe i ostale jame. Ako pitaš za me, znaj, da sam, sve dok cvjeta zanovijet i neven, sa ovoga svijeta otišao u ovaj semem – to jest, znakovitog znaka znak – skidaj sa očiju mrak! – budi prozračan i svijetao, prozračna i svijetla – tračak tračnice u oku lokomotive – kojom upravlja strojovođa dragi Bog – i uvijek neki supruzi bez kojih ta lokomotiva ne bi mogla ići ni naprijed ni nazad: čitatelj i čitateljica, spisatelj i spisateljica, prijatelj i prijateljica – i tako ide pruga – željeznicu guta već daljina... – sve dok se ne začuje – Kako si lijep, kako si lijepa! Dvoje u jednoj rečenici kliče. U pu- stopoljini jeka bi isto rekla, ali nema kome – nema više predragih Narcisa. Ili možda ipak ima! Samo im danas ne daju reć’ da su se u se zaljubili, u se ubili – nego ih uče da svladavaju sebe i to je dobra nauka koja može postati i znanost – sebeznanstvo