Nova Istra

418 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI Božica ZOKO u Hrvatskoj biti pastir i da ti ovce i koze sretne pasu, nego u Londonu biti mason – na Braču slobodni suhozidar, nego u Parizu Mona Lisa – u Slavoniji i Bačkoj tkalja, vezilja i prelja, nego u Berlinu šefica računovodstva. E, to bi bila pjesma! Ne treba daleko tražiti. Takve su sve pjesme hrvatskih književnika. Samo treba znati čitati. I igrati se jezične igre – Bože, budi čovjek! I ne ljuti se! Zvonimir Balog, svatko će to priznati – najveći je zaigranac – i kad se svi odjednom ljute ili šute – on svojom neprikosnovenom dobrom voljom (i kad ga kolju – doslovno i u prenese- nom smislu) obezglavljuje neprijateljstva svih vrsta lativši se jezika kao Sveti Petar mača. Kad smo već kod laćanja i kad se zbog njeg mora ginuti – mene nema, a još mogu zinuti - i u vis se vinuti riječju što je među nebom i zemljom i sve prožima i sve daje i sve uzima. Što se tiče plaćanja – ...otpusti nama duge naše kako i mi ot- puštamo dužnicima našim... – ali, ako se dogovorimo, može i u kunama. Da imamo čime otpuštati. Ali, ne možeš Boga moliti za novac! To ne ide. S Bogom moraš kao Zvonimir Balog – biti dijete i igrati se svojim prstima – bez teške nužde ne skakati s Božjeg dlana i diviti se svim Božjim darovima – makar On pomislio da nas je malko blesavima stvorio. Boga treba prisiliti da se drži svoje riječi – Ako ne budete kao ovo maleno dijete, nećete ući u kraljevstvo nebesko! E, mi smo to dijete, ta dičinja, dječurlija i dječica. I znana nam je svaka prečica i svaka zaobilaznica kojom se putovati može, živjeti mora, istinom bivati – lijepo i dobro – ne samo u riječi, nego i u tijelu. Škola općenarodnog zdravlja! Svjetlosni otisak – i svaki drugi, svaki prvi, svaka druga, svaka prva – slika i prilika – i utjerivanje u redove – sve to znamo! Veselje ti navješ- ćujem, puče kršćanski! Jer nadvlada naš Spasitelj sile dušmanske! On uskrsnu, kako reče, veselimo se! Aleluja, aleluja! I radujmo se! Nije naodmet sjetiti se koje pučke. Zvonimir Balog baštinik je kao i svi mi – kršćanske uljudbe, ali tko i njemu i nama može zamjeriti što ne tupimo jedno te isto. Ili, ako govorimo jedno te isto, što je če- sto jedino moguće – onda uposlimo i ostale jezične udove. Ono što dobre učiteljice kažu – Reci to svojim riječima! Onda se djeca svoje vrste sjete – Što je moje?! Onda dobra učiteljica (zovu je povijest) pokaže – To i to i to i to i to i to. I to! I sve tako redom. I sve takla redom. I sve boli. I sve voli. I sve naše! Sve naše snaše zaigraše skupa s čedima u utrobama – e to bi bilo dobro i probi- tačno za sav naš opstanak, narod i državu. Za opustjela polja, sela i gradove. Škole i igrališta. To bi dobro došlo i Balogu. Tim više što njegova poezija ište mnogo igrača i poput neke neuništive je igračke koja jezik našega učenja i djetinjstva čini prohod- nim – nek’ se usta raz’odaju – rekao bi županjski pjesnik Zvonimir Stjepanović. Mi možemo u tom rashodavanju otići i korak dalje i reći – TO JE POEZIJA KOJA PRAVI DJECU! Kako?! Usput i putem. I putanjem i rasputavanjem. Pravi djecu! I od već sasvim odraslih ljudi. Gledaš ih gdje sretno podjetinje i zahvaljuju na tom daru, već starci i starice. Poezija kojom možeš proći i tri i četiri puta i neće se izlizati