Nova Istra

416 Božica ZOKO, Gradište NAPOSLJETKU, POČETAK BOLJEG SVIJETA! Promotrimo li lica hrvatskih književnika kako ih je vidjelo oko svjetlopisnika Boži- dara Bilopavlovića Billyja, makar ih nikad prije ni uživo ni na snimci ne vidjesmo, uočavamo da su to sve – BLISKI LJUDI. Nije ni čudo! Tako i mora biti. Oni žive od materinskoga i očinskoga, stričevog i strininoga, ujakova i ujnina, tetkinoga i tetkova – svekrvinog i punčevoga, svekrova i puničina... – JEZIKA – od svih naših rodbinstava i svojti – od NAŠEGA HRVATSKOGA jezika. Oni žive od njega i za njega i ne mogu nam biti drugačiji nego blizi i bliski. Naša iskrnja bližika – rekli bi stari. Među tim licima je i lice Zvonimira Baloga . Pjesnika s kojim smo se susreli još u djetinjstvu. Zvonimir Balog je bio zbog svoje plodnosti sretna neizbježnost našega odrastanja i urastanja u jezik. Zbog njega smo se snalazili i u nevidljivostima i u vidljivostima i izbjegli ili, ako hoćete, izmigoljili i izmakli preranom okoštavanju uda bez kosti. Zahvaljujući njemu, jezik nam je bio živ i gibak, i pametniji i luđi od sebe. Zahvaljujući njemu znali smo – uvijek se može ići DALJE, ali, eto, ići ćemo DOV- DE! – zato što još uvijek želimo da sve bude u redu i kako Bog zapovijeda. I na toj dopuštenoj granici se može igrati – ‘ajd’ na livo, ‘ajd’ na desno, ‘ajd’ na ono isto mjesto – a može se, posve nenadano – preletjeti sva ograničenja i nestati u nespoznatom što popunjava zaglušujuću bjelinu papira ili, iako već u godinicama, naći se u nekom dugo, dugo produžavanom djetinjstvu čovječanstva (jer svatko od nas moguće je – čovječanstvo!) – i stići posve gol i bestidan pred Boga i kazati mu – ‘ajde, ako možeš, istjeraj me iz raja! Za vjernika tu se potrebuje suluda hrabrost, za nevjernika razgo- vor je bez predmeta i podmeta i on uopće ne sudjeluje. Barem tako misli. Isključuje mogućnost da budemo svi skupa s Bogom u dijalogu da ne kažemo u – balogu ili, po bosanski, ba, logu! Ložnici! Ili bilo gdje drugdje gdje se začinje život i bude vječan. I