Nova Istra

404 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI Žarko PAIĆ k subjektu. Bez vezanosti uz središnju instituciju vrhovne moći, čovjek se sam obra- ća Bogu. Od Poslanica sv. Pavla preko Ispovijesti sv. Augustina do Martina Luthera i njegove Biblije za narod i pojedinca vodi put do filozofa koji u događaju vjere ne vidi tek mogućnost istinske transcendencije ljudske konačnosti. Naprotiv, ovaj je događaj istodobno kraj filozofije i početak egzistencijalne vjere. To je filozofija koja više ne polazi od bitka kao čistoga Ništa, već od njegove preobrazbe ( metanoia ) u vremenu čistoga paradoksa. Vrijeme preobrazbe jest postajanje egzistencije slobodom subjektivnosti. A to znači odriješenost od bilo kakve druge instancije no što je subjekt kao supstancija vjere u Boga. Teologija događaja ipak na kraju ne završava odbacivanjem filozofije u sarkofage povijesne prošlosti. Ono što preostaje jest posve drukčije i drugo od ra- cionalnoga lika apsolutne znanosti i njoj svojstvene dijalektike s ključnim pojmom negacije i sinteze proturječnosti. U pravu je bio Adorno kad je razliku Hegela i Kier- kegaarda sveo na pitanje alternative moćnome stroju prevladavanja/dokidanja ( Auf- hebung ). Mistika „trijada“ i „sfera“ predstavlja pokušaj da se onome neljudskome u njegovoj posvemašnjoj ravnodušnosti ( apathy, indifference ) spram egzistencije kon- kretnoga, samstvenoga pojedinca uskrati mogućnost upravljanja našim životima „odozgo“ u liku bezdušne znanstvene teorije. Stoga su dva ponavljanja ujedno i dvije verzije istoga u razlikama. Prva ili ontologijska verzija ponavljanja povijesno vrijeme svodi na historiju apsolutne znanosti kao svrhe ( telos ) povijesti. Iz toga jedino može proizaći vladavina onoga neljudskoga. Subjekt i supstancija na kraju metafizike ulaze u sklop imanentne transcendencije. Bog filozofa ulazi u znanstvenu povijest svijeta kao kibernetički stroj upravljanja okolnim svijetom ( Umwelt ). Nadzor nad kaosom pretpostavlja nastanak ( emergenciju ) i slučaj ( kontingenciju ) umjesto dosa- dašnjih metafizičkih kategorija uzroka i svrhe. Time se drugo ponavljanje ili ono što smo nazvali deontologijskim događajem ne nalazi „izvan“ ovoga svijeta tehnosfere. Štoviše, ono je unutar njegovih zadanih granica. Prema tome, postupak rastemelje- nja metafizike može imati tri svoje bitne antifilozofijske alternative: (1) Nietzscheovu volju za moć kao vječno vraćanje jednakoga; (2) Marxov komunizam ili praksu rada kao znanstvenu povijest i (3) Kierkegaardovu egzistencijalnu vjeru kao događaj povijesne objave sub- jekta. Svako rastemeljenje metafizike uvijek je i djelatnost novoga „utemeljenja“ unutar kruga ograničenih mogućnosti. Heidegger je, kao što je poznato, na svojemu mi- saonome putu metafizikom odredio tu neprestanu igru onto-teologijskoga načina mišljenja, gdje se pokušaj nadilaženja same „biti“ metafizike naposljetku ne može više odigrati na njezinome tlu, osim u radikalnome suočenju s istinom planetarnoga nihilizma tehnike. Ono što preostaje jest pitanje o zadaći mišljenja izvan metafi-