Nova Istra

403 Žarko PAIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI religioznu sferu ne događa stoga što ono estetsko i etičko nisu vjerodostojni putovi ljudske egzistencije. Svaka je estetika ujedno i etika i obratno, jer se osjetilnost i užitak u tjelesnosti svijeta ne može razdvojiti od etičkoga odnosa spram Drugo- ga. U dodiru s Kierkegaardovim refleksijama o ovome susretu i razdvajanju onoga što je u biti isto u razlici, Emmanuel Lévinas je u „deontologiji Drugoga“ izgradio metafiziku tjelesnosti kao uvjetu mogućnosti transcendencije bezuvjetno Drugoga. Susret s licem beskrajno udaljenoga Boga proizlazi iz nužnosti da se kontingenciji „ovoga“ svijeta vremenitosti pronađe smisao. Međutim, to se ne zbiva u odricanju od njegovih blagodati. Bijeg u samostane ili askeza monaha loša su rješenja. Mistika je još gora alternativa. Preostaje prihvaćanje suočenja s prvim i posljednjim istinama kontingencije. Već je to korak u modernu postsekularnu duhovnu situaciju. Drugi se otuda ne nalazi u nedoglednoj sferi apsoluta onkraj bitka. On je naš bližnji. I jedi- no njemu trebamo pokloniti apsolutnu ljubav umjesto užitka u samoljublju vlastita svijeta. Etika samo zbog toga prethodi ontologiji. Ova misao nije tek imanentna židovskoj eshatologiji i mesijanstvu. Nastala iz Kierkegaardove teologije događaja , ona pretpostavlja nešto ipak mnogo važnije. Ponavljanje ovdje označava početak eg- zistencijalne vjere subjekta u mogućnost transcendencije bez posrednika. 32 Gledati izravno u lice Božje znači misliti događaj susreta kao ponavljanje istine puta Krista kao spasitelja. No, je li ovo„drugo“ ponavljanje zapravo istinska suspen- zija filozofije u korist vjere kao utočišta i utjehe od neizmjerne i beskrajne patnje? Ako sloboda u svojoj bestemeljnosti potrebuje drugi „temelj“ od uma, nije li onda Krist u svojoj paradoksalnoj misiji žrtvovanja i spasa čovječanstva kao univerzalne subjektivnosti samo ona nemoćna alternativa spasa koja vladavini bezuvjetne moći tehnosfere u posvemašnjoj ravnodušnosti ( apathy , indifference ) može suprotstaviti samo vjeru kao negaciju tjeskobe? Drugim riječima, nije li za Kierkegaarda pitanje „egzistencijalne vjere“ ipak samo pad pred Hegelovim apsolutnim sustavom znanja u odaje samstvenoga subjekta bez ikakvoga oslonca u svijetu osim utjehe i utočišta u transcendenciji? Nije slučajno što je Kafka u svojemu Dnevniku često navodio mjesta iz Kierkegaardova Dnevnika zavodnika i spisa etičkoga obrata ( Ili-Ili ). Time je htio ukazati na paradokse vlastita ne-vjerovanja. U književnosti je jedino vidio mjesto slobode kao žrtvovanja bez Raspeća i spasonosnoga bez Boga. 33 Ponovimo još jednom: događaj ponavljanja Kristova puta bitno se razlikuje od sljedbeništva kao institucionalne moći religije kršćanstva. Lako je otčitati protestantsku liniju obrata 32 Žarko Paić,„Mesijanski trijumf etike: Emmanuel Lévinas i aporije Drugoga“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije , Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 346-392. 33 Žarko Paić,„Osmijeh mrtve nevjeste: Franz Kafka i neljudsko“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjet- nost , Litteris, Zagreb, 2014., str. 305-354.