Nova Istra

402 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI Žarko PAIĆ nužnosti podvrgnuća sustavu apsoluta, žrtva je uvijek pojedinačna. Kada je subjekt rezultat rada supstancije na povijesnome materijalu, tada je ponavljanje samo mo- guće u okvirima ontologije „vječne sadašnjosti“. Sve postaje „prošlo“: od umjetnosti do filozofije u krugu vječne samoreprodukcije znanosti apsoluta. 30 Jedini je problem ove metafizičke simfonije u Hegela što nije radikalno izveo svo- je postavke i proglasio prije Nietzschea „smrt Boga“ i kraj religije. Uostalom, već je iz rastemeljenja njegova sustava bilo jasno Nietzscheu, Marxu i Kierkegaardu da problem ne leži u „sustavu“ ni u „metodi“ dijalektike. Stvar se zbiva u samoj jezgri ovoga mišljenja povijesti, u njegovim bitnim pretpostavkama. Prva je pretpostavka sustavne povijesnosti (historije) bez povijesti da teleologija bitka proizlazi iz najveće opasnosti za život uopće. To dolazi iz pada u negaciju bitka, u okrilje onoga Ništa. U središtu tehnosfere koja svoje filozofijsko podrijetlo ima u Hegelovoj apsolutnoj znanosti bdije kao posljednja granica to moćno i neprekoračivo Ništa. Čemu inače transcendencija bitka i želja za realnošću stvorenom iz spekulativnoga uma ako ne zbog suspenzije i neutraliziranja moći koja je moćnija od svake druge realnosti? Va- nja Sutlić u Biti i suvremenosti o tome kaže: „Van ‘kruga’ ovog svijeta (...) leži ‘ništa’, i to ovaj svijet pri povratku u ‘krug’ čini tako familijarnim, skrovitim i pouzdanim makar koliko inače bio kompliciran. Ali nije on samo van tog‘kruga’:‘ništa’ je i u srži ovog svijeta jer se on održava samo dina- mikom stalnog obnavljanja i od početka prijeti da rastvori strukturu ovog svijeta.“ 31 Drugo je ponavljanje ono koje Kierkegaard izvodi iz događaja Kristove objave. Ono je deontologijsko jer se ne može izvesti iz „bitka“ u smislu nepromjenljivosti i stalnosti postojanja. Paradoks je u tome što živa egzistencija pojedinačnoga subjek- ta može prispjeti do svoje „objektivne istine“ samo ponavljanjem istine apsoluta u formi religiozne transcendencije. Put istine Isusa Krista ne može stoga ne voditi do cilja. To je ono mjesto Kierkegaardova „pada“ iz filozofije u teologiju događaja . Paradoks je ovoga ponavljanja u tome što se bitak više ne može doseći umom izgra- đenim na zasadama racionalne spoznaje, na temeljima znanstvenoga lika moderne filozofije s vrhuncem u Hegela. U samom naslovu očigledno najznačajnijega djela rastemeljenja metafizike u mišljenju Kierkegaarda, osim ironije koja postavlja u pi- tanje bilo kakav „sustav“ mišljenja kao svrhovite racionalnosti svijeta, prisutno je još nešto iznimno važno. Zaključni neznanstveni dodatak pretpostavlja da se skok u 30 Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel – Marx , Demetra, Zagreb, 1994. 31 Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju , „V. Masleša“, Sarajevo, 1972., 2. izd., str. 255.