Nova Istra

401 Žarko PAIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI se, dakle, o vremenu subjektivnosti. „Bit“ subjekta se nalazi u njegovoj egzistenciji. Usmjerenost spram budućnosti čini egzistenciju rizikom slobode. Ili, drukčije reče- no, egzistencijalna je sloboda čovjeka njegova tjeskobna otvorenost spram buduć- nosti. Ponavljanje se ne odnosi na ponavljanje prošlosti. U drugom načinu vremeni- tosti ponavljanje označava korak naprijed u ono nadolazeće. 29 Od Platona do Des- cartesa misli se na taj način bitak kao ideja ili res cogitans iz koje nastaje „događaj“ razumijevanja. No, ponavljanje nije ponavljanje u smislu pasivnoga čina onoga što je već uvijek „bilo“. Melankolija modernoga subjekta proizlazi, međutim, iz druge vrste ponavljanja od one koja pripada ontologijskome kretanju ideje. Prvo je ponavljanje ono koje pretpostavlja ideju vječnosti kao svrhe prisjećenja na iskonsko iz čega dolazi razumijevanje bitka. Filozofija na svojem vrhuncu u Hegela ozbiljuje svoje mogućnosti u kauzalno-teleologijskome poretku apsolutne znanosti. Ono što se ponavlja u krugu nisu sfere bitka. Riječ je o „sustavu“ i „metodi“ povijesti u vremenu. Podudaranje ideje i zbilje dolazi iz transcendentalnoga obzorja ideje. Prema njoj se mora ravnati sve što jest da bi ispunilo zadanu svrhu. Mišljenje u formi apsolutne znanosti potvrđuje Boga kao arhitekta i savršenoga stvaratelja. Nje- govo se djelo od početka stvaranja do kraja povijesti odvija u kretanju od „nižega“ spram „višega“. Budućnost i prošlost su derivati „vječne sadašnjosti“. Stoga Hegel i čitava metafizika ne mogu postaviti pitanje o subjektu kao egzistencijalnome do- gađaju vjere pojedinca a da ga već uvijek ne pretpostavljaju iz logike same povijesti kao prevladanoga i dokinutoga pojedinca (individuuma) u sustavu objektivnoga i apsolutnoga duha. Subjekt se ne može„subjektivirati“ bez ponavljanja u krugu apso- lutne znanstvenosti one znanosti koja samu sebe ima za svoj predmet. Hegel je zbog toga pravi mislilac tehnosfere. Medij čistoga mišljenja predstavlja okružje apsolutne vladavine. Ono sebe proizvodi kao događaj iz unutarnje potrebe za ovladavanjem poviješću. Sustav mora imati egzistenciju za svoju prepostavku kao što supstancija ima subjekt za svoje polazište. No, ponavljanje se ne zbiva sa stajališta samobitka pojedinca. Apsolut u formi neljudske „egzistencije“ s onu stranu svekolike patnje i boli čovjeka na zemlji preuzima sve karte ove igre. Posljedice su dalekosežne. Teo- diceja svjetske povijesti potrebuje žrtve. Da bi moglo doći do opravdanja slobode kao spoznate nužnosti, žrtvovanje pojedinca mora uzeti formu „sudbine“. Sjetimo se formulacija o „lukavstvu uma“. Ne podruguje li se ovdje Machiavellijeva pohvala instrumentima državnoga nasilja? Cilj je svet, a sredstva posvećena! Ovo je ponav- ljanje, ipak, zatvoreno u svojim mogućnostima. Zbog toga što slobodu izvodi iz hängendenGegenstände (1809.) (1941.) [1991.],GA,Bd.49,V.Klostermann,Frankfurt/M.,1991., str. 21. 29 John D. Caputo, nav. djelo, str. 35-36.