Nova Istra

399 Žarko PAIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI scheovu postavku o nihilizmu zapadnjačke metafizike. Smrt Boga označava kraj dosadašnjih vrijednosti. Kada umjetnost gubi svoju „bit“ koja leži u području izvan nje same, što preostaje drugo negoli pad u estetsku sferu egzistencije!? Estetika je rođena iz „biti“ tehnike. Ona umjetnosti ne služi kao ornament izvanjskoga svijeta. Naprotiv, estetika nije tek filozofijska disciplina koja se bavi „lijepim“ i „uzvišenim“. Ona određuje „bit“ suvremenoga svijeta bez biti, svijeta koji se određuje iz logike tehnosfere. U tom samoodređenju konstrukcija postaje estetskom tehno-genezom novoga. Estetika nije, dakle, primijenjena umjetnost dekoracije svijeta, nego kon- struktivna/dekonstruktivna proizvodnja novoga ( tehné kao događaj i poiesis kao vrijeme beskrajne potencijalnosti bitka). Ravnodušnost ne možemo smatrati poslje- dicom neke univerzalne ne-suosjećajnosti s patnjama Drugih. Nije to ništa kobno za naše doba. Radi se o onome što je Heidegger vidio u gubitku svjetovnosti svijeta i bezavičajnosti planetarnoga doba. Kada ono tehničko iz biti postavljanja ( Gestell ) upravlja svim procesima „estetizacije svijeta“, tada se događa raskorjenjivanje onoga iskonskoga od temelja. Sloboda se djelovanja time svodi na „dinamizam akcije“ ili „povlačenje u subjektivnost“. Oba su rješenja praktična nemoć suočenja s tehničkom konstelacijom suvremenoga svijeta. Kierkegaardov je misaoni projekt utoliko nužno paradoksalna suspenzija uma i neutraliziranje metafizike uma. Što smo time dobili? Zar samo novo utočište i utjehu pred patnjama i tjeskobom čovjeka? Zacijelo da, ali i kao estetski otpor tehnosferi kroz etičko-religioznu akciju nemoćnoga subjekta. Dobili smo zapravo paradoksalno pravi „gubitak“ stvarnosti u ime nove duhovne zbilje. A ona pokušava uistinu nemoguće – pomiriti filozofiju i religiju ne više iz„in- teresa uma“, već iz „imperativa srca“. Kršćanska filozofija jest „drveno željezo“. Na to je neprestano cinično upozoravao Heidegger u svojim predavanjima. Kada teologija preusmjerava filozofijski jezik mišljenja u službu Bogu nastaje unutarnji prosvjed protiv zaborava filozofije već u „heretičkim spisima“ sv. Augustina i Blaisea Pascala. Na njihovim osnovama Kierkegaard dovršava povijest unutarnjega rastemeljenja kršćanstva. Nije li, naposljetku, pitanje „filozofijske vjere“ zapravo nešto što nas se uopće ne tiče? Zašto onda o tome još misliti i tome još poklanjati pažnju? Odgovor će se činiti apsurdnim: upravo zato „jer nas se ne tiče“. sel in der Ästhetik: Philosophische Untersuchugen zu Adorno, Heidegger und Gehlen in systematischen Absicht , K. Alber, Freiburg/München, 1997. i Kunst als Enteignis: Heideggers Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Kunst , DenkMAL Verlag, Bonn, 2005., 2. izd.