Nova Istra

394 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI Žarko PAIĆ U Hegela, naprotiv, negacija ima snagu prevladavanja nižega u višem. Stoga umjesto sinteze proturječja naglasak mora biti na dokidanju cjeline kao takve. 15 „Ne-znanstvenost“ mišljenja rastemeljenja uvodi u igru kontingentni događaj egzi- stencije kao slobode. Subjektivna istina postaje ona koja određuje put ili bolje skok do posljednje sfere uopće. Nema više stroja negacije kao prevladavanja. Ono što čini bit dijalektike ( tollere, conservare, ellevare ) rastvara se u estetsko-etičko-religioznome preokretanju apsoluta samoga. Sada egzistencijalna vjera kao religiozna sfera bitka postaje mjerilom etičkoga obrata i estetske konfiguracije samoga života. Bitak po- staje egzistencijalnim događajem slobode. U ponavljanju događaja temelja kršćan- ske vjere kao posljednjega utočišta i utjehe pred moćnom zbiljom znanstveno-teh- ničkoga napretka zbiva se istodobno ono iskonsko i ono nadolazeće. Razlikovanje bitka i događaja u interpretaciji Kierkegaarda nije ovdje izvedeno iz Heideggerova pojma događaja ( Ereignis ) ni iz Badiouove„političke ontologije“, a niti iz Deleuzeove ontologije postajanja ( devenir ). 16 Problem se svodi na razlikovanje razumijevanja bitka uopće u Kierkegaarda i njegova osmišljavanja u pokušaju rastemeljenja He- 15 „Ali ta vladavina je mitska. U distinkciji sfera subjektivnost se nameće kao sudac nad sobom sa- mom, a sud njezine konačnosti toliko je prividan, koliko je uzaludan beskrajni proces kojim je ona kao „egzistencija“ poduzela prisvajanje milosti. Ako se subjektivnost ovdje zatvarala u bezdanu i bezimenu tminu svoje potpune blizine, tamo joj dvoznačno svijetle fiksne zvijezde, koje se iz nje- zina ponora uzdižu u krutu i daleku vječnosti. Njihove slike su sfere. Sva njihova nomenklatura je astralna i kao što se u terminološkim figurama filozofije neprestance ogledaju njezina najtajnija iskustva, tako i riječ sfera u sjećanje uzalud ne priziva mitsku harmoniju pitagorejaca. Ona Kan- tova formula o zvjezdanome nebu nad nama i ćudorednom zakonu u nama javlja se u Kierkegaar- dovim „sferama“ barokno skraćena; zvjezdano nebo srušilo se u slijepu vlastitost, a zakon njezine slobode pretvorio se u zakon prirodne nužnosti. /…/ Besplodna je polemika kao pokušaj da se on- kraj subjektivne dinamike ontologija statuira u idejnom području „sfera“, koje kao apstrakcije, što neobvezno, što kruto prijeteći, vladaju postojanjem. Legitiman je, međutim, zahtjev subjektivnosti da iz sebe snagom principa identiteta postavi ontologiju. Stoga se rasprava između Hegela i Kier- kegaarda na idealističkome tlu ne može privesti kraju. Kierkegaard je naspramHegela promašio – jedinu istinsku – historijsku konkreciju, uvukao je u slijepu vlastitost i ispario u praznim sferama: ali time je žrtvovao središnji zahtjev filozofije za istinitošću, prizvavši upomoć teologiju, kojoj je njegova vlastita filozofija isisala svu srž. Hegel je izričitije od bilo koje filozofije prije njega postavio pitanje konkrecije, ali pitajući podliježe stvarnosti, smatrajući da je reproducira: stvarnosti, koja nije razumna pred „smislom“, koji je izmaknuo iz stvarnosti. Obojica ostaju idealistički: Hegel sa zaključnome misaonom odrednicom postojanja kao nečeg smislenoga,„razumnoga“; Kierkegaard s njezinom negacijom, koja iz čistoga mišljenja razdvaja „smisao“ i postojanje toliko savršeno, ko- liko ih Hegel spaja. Ontologijski i idealistički elementi preklapaju se kod Kierkegaarda, a njihovo prožimanje njegovu filozofiju čini tako neprobojnom.“ – Theodor W. Adorno, Kierkegaard: Kon- struktion des Ästhetischen , Suhrkamp, Frankfurt/M., 1962., str. 128, 129-130. 16 Vidi o tome: Gent Jan van der Hyden, Ontology after Ontotheology: Plurality, Event, and Contingen- cy in Contemporary Philosophy , Duquesne University Press, Pittsburgh, 2014.