Nova Istra

38 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Tomislav DOMOVIĆ Lutanje Naše mogućnosti su velike. Slučajni odlazak u šumu gdje među stablima prepo- znajemo svoje vršnjake. Hodamo svatko svojim rubom. Na tvojoj strani svijetli. Na mojoj titraju sjene i zlosutne ptice kljucaju sjeme za kojim zemlja i tvoj njuh vape. Uokrug mi hodamo. Ti, s lampama u stopalima. Ja, u koraku iz kojeg ispali su kom- pasi. Ja te ne mogu naći. Sve je u tvojim rukama. Ljubav Ples pod zvijezdama. Gibanica što okusom plijeni samo ako zajednički je izjedena. Tvoje srce na čistini. Moje tjeskobe u škripcu. Tvoje srce na uzletištu. Moje oživjelo disanje. Susret pretvoren u gozbu. Stol u trajanju, serviran za dvoje. Za nas, lisicama vezanim uz postolje. Sudbina je nasmiješeni konobar. Naše čaše neprestano se pune. Mi bezbrižno pijemo. Ničeg neće nedostajati. Molitva Kad nam se naši pomrse računi, kad se zapetljaju, svak o svoje sidro, u isto more polegnuta sidra, a udaljena jedno od drugoga kao mjesečeva sipina od plićaka ras- tvorenog u školjci; kad nam se umrse računice, naše smiješne kalkulacije, onda je molitva jedino što nam preostaje. Ti se moliš zazivajući dobar propuh u mojim oče- kivanjima. Ja se molim da te pamet nije ostavila i da još se sjećaš obećanja u kojima je vrijeme bilo nevažni suputnik. Mi se molimo postajući skromniji. Ljubeći mi se mo- limo, račune odnosi vjetar, računice guta mjesečev briješčić, kalkaulacije se utapaju u plićini... Ja sklopim ruke, pogledam nebosklon i vidim tebe kao signalnu zastavu. Ti prste među prste utkaš, kruh se diže, pod svoje vjeđe me ukapaš. Ja blistam kao tvoja neisplakana suza. Nemiri Ubrzani kotači na mokroj cesti. Sjene koje prilaze s nenaspavanim dijelom tebe. Grizodušje pred predajom. Uđem ti u san. Oni me odvajaju od tebe. Baš kad na- pokon postanem proljeće, oni zaključaju sunce. Znaju biti i čudotvorni. Na ležaju kad sam svrha samom sebi. Oni raspletu tvoju kosu. Vežu me njome. Tom užadi za tankere i prekooceansku fregatu. Njiva Smještena između beznađa i pribježišta u vodotornjevima. U kotlini nadomak osmatračnici. Na njoj zaorali smo prvu brazdu. Kad si me pogledala. Kad sam još govorio. Prvi poljubac je dugo putovao. Na njoj raste sve što smo zasadili. Pogotovo istina. Nju posebno pazimo, čuvamo od nametnika. Istina na njoj najbolje uspijeva. Zato je i oremo nekoliko puta godišnje.