Nova Istra

31 Milko VALENT SUVREMENA KNJIŽEVNOST sa CNN-a.) Flora Gardens mi je mejlom poslala potresne reportaže iz predgrađa Pariza, iz departmana 93 (Seine-Saint-Denis), departmana 91 (Essonne) i iz obliž- njeg Nanterrea, gdje ima mnogo Arapa i ostalih imigranata iz Supsaharske Afrike, a John Curtis svoje potresne reportaže iz Hamburga, Stuttgarta i Berlina. (O ružnoći Europe napisao sam mejl Flori, u kojem sam pohvalio njezine reportažne tekstove. Odgovorila mi je da ‘nažalost, postoji još ružnija ružnoća, ako te to može utješiti, daleko veća nego ona u Europi. To je ružnoća Sjedinjenih Američkih Država, gdje sam živjela s prekidima više od godinu i pol dana, te poznajem situaciju. Sve je tamo ružnije i tužnije, čemu doprinosi ružna činjenica da za razliku od europskih država Amerika nema opće zdravstveno osiguranje, pa je zbog toga čak više od če- trdeset milijuna Amerikanaca bez ikakva zdravstvenog osiguranja, a i one ljude koji ga imaju privatne zdravstvene osiguravajuće kompanije visokim troškovima liječenja i lijekova dodatno osiromašuju. Mnogi su primjerice u Americi umrli samo zato što ih bolnice nisu htjele primiti bez osiguranja ili zato što nisu imali osiguranje koje je stanovita bolnica tražila. S druge pak strane ružnoći Amerike pridonosi i iznimno visoka stopa ubojstava, jedna od najvećih na svijetu, koja je takva kakva jest jednim dijelom i stoga što svatko može biti naoružan, to jest svatko može kupiti oružje tako lako kao da kupuje običan sendvič. Može ga kupiti u lokalnoj trgovini oruž- jem, a može ga kupiti čak i u supermarketu, što omogućuje odavno zastarjeli Drugi amandman američkog Ustava. Taj američki užas ti ne možeš ni zamisliti, moj dragi Bill’, napisala mi je u mejlu Flora.) Premda su tekstovi njihovih reportaža napisani u ovom, dvadeset prvom stoljeću, njihov sadržaj podsjeća me na davno prohujala vremena o kojima sam učio u osnovnoj školi, u gimnaziji i na fakultetu ili ih vidio na filmovima. Ponekad me podsjeća i na noćne more koje sam imao za vrijeme kad sam na televiziji gledao recentne balkanske i bliskoistočne ratove. Njihove repor- taže pune su mučnih prizora i javnog i kućnog nasilja (osobito prema slabijima: nemoćnim starcima, ženama i djeci), srednjovjekovnog patrijarhata koji nije izgubio na svojoj izvornosti i svježini, suvremenog crnila organiziranog kriminala, droge, obrezivanja djevojčica, nikaba, hidžaba, burki, nečistih šprica za fiksanje, provala, pljački, trgovine ljudima (potplaćeni poslovi) i trgovine djevojkama (prostitucija), paljenja automobila i automobilskih guma te ubojstava mnogih djevojaka koje su se očajnički željele integrirati u Europu, ali se roditelji, braća ili rođaci s tim nisu htjeli pomiriti pa su počinili ‘ubojstvo zbog časti’. Nevjerojatne reportaže kolegica i kolega, pa i moje, opisuju, doduše na diskretan i suzdržan način, sve moguće tipove ludila odnosno duševnih poremećaja, od histerija, neuroza i raznih manija do naj- žešćih psihoza. Sva ta nesretna zbivanja o kojima reportaže izvještavaju praćena su spominjanjem vrckavih grafita na ružnim tipiziranim zgradama moderne sive armi- rano-betonske arhitekture, po uzoru na Le Corbusierea – tu nisu uključene njegove