Nova Istra

273 Đuro VIDMAROVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU u mome srcu; Moja je gruda (svitanje) u mome grču. Majka je iskra što stalno gori, vjekovima iz duše ona zbori... Ne dam, ne dam utočište u duši mojoj – svetilište! I ne dam, ne dam suza da krene i ne dam, ni jedan korijen da svene! Znam da „majka“ nada mnom bdi i znam dobro gdje sviću sni! Na promrzlinama bola ne tražim svetilište. Na uzglavlju mora tražim utočište; da nad kamenom izraste dan i oživi san. U pjesmi tragovi korijena hramom svjetlosti – kroz pjesmu laticama ruža i srcem – ispisujem – ime korijena... riznica dragulja, u duši sija – od gnijezda do zvijezda... miriše na proljeće i trešnjin cvijet, vječno mlad... ne vene, a korijeni traju i svojim sjajem i ljepotom – pokazuju iznova put... laticama trešnjinog cvijeta – pjesmu ispisujem i stope zrajanja... Prolazim putem bezvremena, a ostaje pjesma –