Nova Istra

20 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Zvonko KOVAČ Neprestano prebirem po ostacima Neprestano prebirem po ostacima blagdana: prazno lice ništavila, samoće, probija sve razumne granice stvarnosti. Nigdje mjesta mističnome, nigdje smisla sakralno- ga: svakodnevno izbija kao cvijet pamuka, zelena ruža razdora. Umolitvama prazan verbalizam, u pjesmama profanost glazbe, samo se riječi, fragmenti priča, otimaju besmislu rituala, bijedi tumačenja. Otima se nježnost odmornom tijelu, budnosti duha, bistrini spoznaje. Nedokučiva je dubina nesporazuma, nespoznatljiva lakoća zaborava, ljepota bdijenja. Pogledajmo što je taj naš život, Barbara Pogledajmo što je taj naš život, Barbara, kad nismo zajedno, kada ne razmjenjujemo pisma, poruke, osjećaje. Naše male teorije bez dna, koje redovito gubim, kao brzo- potezne partije šaha, u kojima se uvijek otvaram tamo gdje sam najslabiji, na liniji lovca, iako sam samo lugar, koji prorjeđuje šumu, kultivira prirodu, da srna ne bi izgubila put. Čuvar parka u zimskom periodu, u doba adventa, kada se sve urušava u retoriku kiča, urbanu prazninu, privid blještavila, potrošačku žurbu, od čega je sve teža samo mučna tišina noći, potreba duha za vedrinom, tjelesnom radosti. To su reminiscencije bez eha, bez dúge. Sva blizina koja mi nedostaje Sva blizina koja mi nedostaje, sva nježnost sjećanja, dodira, tijela, sva žudnja, nera- zumijevanja, nestat će u noći koja nam preostaje. Bit će to večer moje šutnje, opro- štajna noć puna nježne strasti, ti ćeš o svemu govoriti, sve znati, kako se voli i stari, smije i pati. Ostavit ću ti samo dah, od puti topao, sjenu lika, s kojim ćeš naga govo- riti do neba – u kojemu se nastanio tvoj duh, tvoja sjena, što me postojano prate – u snu i u zaboravu, u rastancima, u blizini koja mi nedostaje.