Nova Istra

18 Zvonko KOVAČ, Zagreb NEKA JE MORE ŽUDNJA Neka je more žudnja, a jezero želja Neka je more žudnja, a jezero želja koje raste sa samoodricanjem, neka smo posta- vili ustave, brane iznad prirodne obale, šaša i muškoga rogoza: naše je prijateljstvo trajno i sasvim stvarno, postojano, na rubu iskušenja, nježnosti i prepiranja, pre- plavljeno vodama srodnosti, samoće. Ovako bespolni, poništavamo vrijeme i navike, obilježja razlika, biljege doba, šireći međuprostore jastva: toplinom ruku, nijemim, nemoćnim zagrljajima, očajem. Ironijom, svojom i međusobnom beskonačnosti. Dobro jutro ljubavi, u nepostojanju Dobro jutro ljubavi, u nepostojanju sam, u blagosti vedrine. U svakom slobodnom trenutku, pri pripravljanju kave, ispijanju čaja, obuzima me slabost, blagost topline, pomisao dragosti. Ne mogu odoljeti, da te ne zazovem, da se barem s jutra ne pre- dam svom snu, samogovoru, samoći koju s tobom dijelim. Sve kao da je u žudnji, u slikama, u dugim sjenama jesenjega jutra, ugodi prve topline stana. Tijelo ne traži nježnosti, odričemo se strasti, razgovora, susreta. Samo ljubav bdije nad nama, kao želja, himera.