Nova Istra

170 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Šimun MUSA Gradnja znači i čaroliju i potrebu, smisao, jer, stvarajući, čovjek otkriva i bogati svoje moći, ali i istine svijeta. I to što ovaj pjesnik stvara, nošen iskonom, zavičajem, ostaje mitskog značenja, ono čemu se čovjek klanja i moli, za što živi. Ali, ne vidi se u pjesnika himničan zanos; on je neraskidivo vezan za svoj „mali svijet“ i to izriče jednostavno, nenametljivo, a ipak duboko iskreno, sugestivno. „Sugestivna zračenja proizlaze osobito iz osjetilnih moći jezika, iz ritma, zvuka i tonaliteta. Oni djeluju u zajedništvu s onim što bi se moglo nazvati semantičkim gornjim tonovima. (...) Pjevanje koje se osniva na magiji jezika i na sugestiji daje riječi punomoć da bude prvi pokretač pjesničkog čina. (...) Stoga suvremeni liričari neprestano naglašavaju: pjesma ne znači, već ona jest “, 4 riječi su velikog Huga Fried- richa. Premda je ovo i domoljubna poezija, u njoj ne odzvanja vatreni zaziv djedova ni svečani sjaj prošlosti, nego brižljiv, promišljen, na trenutke i tjeskoban, ali duboko iskren, smiren i krotak odnos spram povijesnoj prošlosti, a i perspektivi. Pjesnik se drži stvarnog, konkretnog života, on zapravo fiksira rodno „zemljopi- sno podrijetlo“ pjesme, ali s tim pojedinačnim, tvarnim, prepoznatljivim elementima prepliću se i prožimlju simboli i metafore proširujući vidike, gradeći višeslojnost i konotativnost pjesničkog tkiva. Ali, nikad se pjesnik ne gubi u apstrahiranju i ne dopušta da mu pjesmu „proguta“ naboj značenja. On uspješno usklađuje tvarno i misaono, konkretno i apstraktno, pojedinačno i opće, individualno i univerzalno, dakle, osjetilni, zemaljski svijet, skladno se dodiruje s duhovnim prostorima dono- seći originalan umjetnički svijet u veličanju iskonske izvornosti. Žeđ za korijenom, koja svojom silinom žeže, a usponom natkriljuje prostore, po- najbolje se izrazila u pjesmi Ganga , u onomu glazbenom luku što dira u nebesa, što razmiče brigove i budi samosvijest. U tom napetom kriku ljube se ognjište i nebo, spajaju se san i java, mučnina i nada, tu se prožimlju bol i radost, u grčevitu se jecaju sapliću očaj i izbavljenje: OOOOoOOOOOoOOOOooo ‘ko te je iznio Zaista, tko te je iznio? Iznijeta iz zebnje, iz krika iz jezika Tvoj glas podigne krov djetinjstva razgori smijeh na ognjištu 4 FRIEDRICH, H. (1969.), Struktura moderne lirike , Zagreb, str. 156.