Nova Istra

97 José Amador Martín SANCHÉZ NOVI PRIJEVODI prolazi u suprotnom smjeru, na pjesmu ptica koje prosvjeduju zbog sloma u sumrak. Zbog moje nostalgije plaču brzojavi u tvojoj ruci, u podlokanome pješčenjaku, u dubini tvojih očiju, među valovima gdje sam nastanjen. Na rubu stijenja raste mi buket divljega cvijeća. Danas, dok se galebovi vraćaju moru na tvojoj, sjevernoj strani, vidim valove koji ti pružaju utočište. IMA TRENUTAKA KAD SVE JE UGODNO ( Hay momentos en que todo es apacible) kada čitav grad osvane sretan, i promatra tornjeve od vjetra. Trenutaka u kojima mi blaga suza kaže da će sve stvari proći i da će, kad dođe tvoj smrtni čas kao prašina u letu, kad te u kolijevci grada bez žalovanja i tuga, počne zibati milosrdna smrt, a nitko neće ostaviti cvijeće, u daljini netko zaplakati od tuge što će se život nastaviti bez tebe. Tada nećeš biti ništa drugo već samo žamor korijenja, neka lađa zaboravljena na obali ili lagana kiša što vlaži kamen. U vječnoj svjetlosti nitko te neće spominjati u sažalnim molitvama. U knjizi čudesa nitko neće govoriti o tebi. Nije važno je li ti koža mirisala na more, Zemlju ili na raj. Jer, Veliki Spokoj može završiti s našim životom i u jednome trenu poslati nas u vječnost.