Nova Istra

93 José Amador Martín SANCHÉZ NOVI PRIJEVODI Poduzetan um i svakodnevna odsutnost. Noćna neonska svjetla što pate uz vrišteću svjetlost; kobna histerija, razočaranje. Nema ničega novog. Ima osamljenih balkona. Običaj je da na rubu tišine bude mutna svjetlost a jutra pomiješana s mirisima vinove loze pod bosim nogama; u jesen puno lišća. Tornjevi, novi sumrak. Na obzorju nazire se svjetlost. Na groblju s nadgrobnim pločama bez imena i bez drveća, slova blijeda od godina. Daleko su dani tvojega starog sjaja, blistavila stupova. To mi kažu stara pročelja, vrijeme koje neumoljivo teče, prašina u sobama, drevni dolap što se okreće u prostoru. U vrtu, ruža nameće monoton ritam koji izaziva pozornost prolaznika (hodočasnika što izviruju među ruševinama privučeni melodijom tvojega pjeva). Putovao sam s tvojim imenom po putovima želje, s nemirom u grudima nalik iznenadnoj eksploziji što bukti daleko od starih imena i vjerovanja; uz drevni plug što je s dna brazde iskopao presladak izvor prepun straha i ljepote. Ima noći kad nemiran vjetar svoje avetinjske sjene vraća njihovu prirodnom postojanju. Ponovno sam postao povratnik iznad krilata parapeta tvoje noći. Iznad tebe, zbog koje vjetar postaje suzdržana glazba. Iznad tebe, morskoga vala koji se pruža daljinama i divljim pustošima, tihim prostranstvima, koji se javlja u poljima, klesanome kamenju, dovratniku, svodovima i lukovima podignutim u čast te svjetlosti što se rađa u dolinama gdje izviru potok, život i zenit mojih putničkih snova, labirint sanja, posjed i prostranstvo mojega univerzuma. Vraćam se vrtovima do tornjeva i dvorišta kako bih