Nova Istra

91 José Amador Martín SANCHÉZ NOVI PRIJEVODI Crna kosa, hladna nazočnost koja luta u prostoru sjena. Što s tobom, voljena prijateljice koja pjevaš o besmislu napuštanja dok svjetlost uništava lahor u tvojim očima? Sve me obavija; glazba što izbija iz te tišine, tako tvoje; šapat kiše što se širi prostorom, oluja. Bljedilo; nepoznati razlog tvojega tužnog lutanja. Sve se to odvija ove zvjezdane i vječne noći u kojoj ne postojiš, u kojoj si čak i važan oblak iz snova. Osjećam tvoju nazočnost; neprobojnost i napetost, uspavanost u brnistri, na pragu s kojega se kreće prema čaroliji nikada , u obredu kipova koji nekako čudno nestaju i blistaju pri zalasku sunca. Vječnim vrtom tvojih obruba uzdižem se prema tebi. Uspavano je vrijeme koje se tvojim korakom po prostranim hodnicima noći ili tvojim pjevom približava, hladno mrmljanje što poziva prema prozoru i preskače moju nostalgiju; tvoja nazočnost sakrivena u noći dok strašna samoća udara po staklu. Praznina i glinena utvrda, kremenik i pješčenjak, tvoje umorno tijelo na kojemu noće moje ruke; hladni mramori i vlažni kanali za navodnjavanje, visoravan gdje svoje gnijezdo ima čiopa, moje boravište i suton, uspomene na to da te imam i da si moja, da si postojan oblik svjetlosti. Imam te kao komet, stvorenu od pijeska. Noćna zvijezdo, tužna lutalice po napuštenim prostorijama i praznim dvoranama što se protežu do zora mojih nesreća. Zbog odraza rijeke, zbog visoravni zaborava, ti si noć, a ja tvoj oblik. Špilja svjetlosti obavijena u prozirnu svilu, odjek sićušnog pijeska, tvoja božanstvena ljupkost. Jašem kroz glazbu što me prožima udaljenoga od ovoga prostora.