Nova Istra

89 José Amador Martín SANCHÉZ NOVI PRIJEVODI I ZATIMNOĆ... MOŽDA OVA PRIČA (Y luego la noche... tal vez esa historia) Opet noć. Prolaznici, tišina. Kiša po pročeljima, drveće, Koraci... Samotna noć u parku i neprestano odjekivanje potpetica. Kipovi, ljubavnici što se grle na uglovima, na zraku. Noć koja iz mene izvlači zvijezde, snove, noć kao vrhunac života, jedinstven i profinjen element; krajolik s avenijama... Tako samotna, tako siva, tako skrivena. Kao prostor u koji se sve slijeva, kao ponor riječi, kao obzorje, čekanje. Konačno, noć puna tišine... A nakon nje – uravnoteženost, potpuna tama, vrela kava i pogled kroz staklo. Vjetar u drveću, hladnoća, samotni prolaznik ogrnut kabanicom koji prolazeći možda pjevuši posljednju ljubavnu melodiju... Mramorna, od svijetloga i dobro ulaštenog emajla, spuštenih kapaka, lica slatkog poput meda, iz neke pustinje dolazi još jedna noć. Još jedna pobjeda, još jedan dan u gradu i ponovno se pokreće koncert srebrnih rijeka, žubor glazbe i tišina na osvijetljenim prozorima gdje putuje neki san... Noć koja nalikuje melodiji glasovira u kavani, na plač, na bolan ožiljak, na travu zaborava na vlast koja se godina obnavlja kao kozja krv po trijemu i pročeljima palača i tornjeva. Noć, teško iskušenje za snove; nakovanj, njihalo koje se vječno vrti samo oko sebe. Nebeska i jedinstvena noć, savršena ljubavnica