Nova Istra

85 Dejan ENEV NOVI PRIJEVODI jajčarev sin koji je skupljao kutije šibica, Kajčo, koji je volio pokazivati svoj pimpek i koji je imao lice starca, Ilijica, koji je bio stariji od nas i koji je smišljao zanimljive i opasne igre – da zadirkujemo bivole, da si lijepimo krijesnice na čelo, da si napravi- mo kućice od sijena, da pušimo opuške, da skačemo u jamu s gašenim vapnom, da zapalimo vatru na najstrašnijem mjestu u klancu, tamo gdje je zaudaralo na strvine. Nakon mnogo godina, pri jednom od povrataka, saznao sam da je Ilijica bio slabo- uman i da zato nije išao u školu, nego se igrao s nama u ono vrijeme. Najviše smo voljeli igrati kobe. Koba je nešto poput badmintona, samo s komadićem drveta. Ako nisi oprezan, komadić drveta, koji leti poput strijele i nenadano pada s neba, može ti iskopati oko. Poslije sedmog razreda sâm sam otišao na praznike na selo. Brat je ostao u Sofiji. Baka i djed već su bili ostarili. Djed nije uzgajao pčele, nismo imali ovce, nismo imali koze, samo kokoši. Obilazio sam umanjeno dvorište, sva stara zanimljiva mjesta, ali mi je bilo dosadno. Prekopao sam djedovu ostavu i ladicu. Unutra sam našao neka- kve velike notese s obrascima u kojima su pisala zaduženja i jedan pištolj s malenim, blistavimmecima u kartonskoj kutiji. I jednu kvadratnu, rebrastu bocu sa staklenim čepom, punu žute tekućine. Pored boce su, jedna u drugu, bile složene male jantarne čaše. Pomirisao sam tekućinu, bila je to rakija, natočio sam si čašicu i ispio je oštrim pokretom uz zabacivanje glave unazad. Vidio sam da to rade kauboji u filmovima. Odjednom sam postao hrabar. Stavio sam pištolj i metke u džep. Izašao u dvorište. Uputio sam se prema gornjem dijelu vrta. Tamo je naše dvorište graničilo s Ilijiči- nim dvorištem. To je mjesto bilo pusto, tu su rasli trnoviti grmovi i pavitina, tako da sam mirno mogao upotrijebiti pištoljčić. Kada sam se približio Ilijičinom sjeniku, iznutra sam začuo čudne zvukove – kao da se netko penjao padinom i ostajao bez zraka. Kle- knuo sam i osluškivao. Zvukovi su se dugo čuli. Nakon nekog vremena iz sjenika je izašao Ilijica okićen zlatnim vlatima slame. Doljnja mu je usnica bila obješena i s nje je bliještala slina. Popušio je cigaretu poput pravog muškarca, osvruo se oko sebe i rekao: – Ma izađi, nitko ne gleda. Iznutra je izašla djevojka koja je, krećući se, zakopčavala pucad na haljini. Bila je to Mima. Bila je odrasla. Na trenutak sam vidio njezina, čak do gore, ogo- ljena bedra. Nisu me vidjeli i svatko je otišao svojoj kući. I ja sam se vratio kući. – Mima je ovdje – reče baka za večerom. – Javi joj se sutra da se vidite. Koliko se dugo niste vidjeli? Vjerojatno ima već četiri-pet godina. – Javit ću joj se – odgovorih. Nakanio sam javiti joj se trećega dana, ali Mima se već bila vratila u Ruse. Ilijici se nisam javio. Metke sam iz daljine ispalio u krov njihova sjenika. Kolovoz je završio