Nova Istra

432 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Darija ŽILIĆ odeš“ (2005.), a zbirka „Pjesme“ objavljena je u izdanju zagrebačkog „Antibarba- rusa“, Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske (Zagreb) i „Plime“ iz Ulcinja, sve u Zagrebu 2007. Pjesme su joj prevdene na engleski, ruski, talijanski, poljski i albanski jezik. Pišući o pjesništvu ove mlade autorice, Balša Brković ističe kako je njena poezija izvan avangardističke nostalgije, ali i sasvim na drugoj strani od žilavoga crnogorskog tradicionalizma. Tripkovićeva u poeziji vrlo jasno polemizira s tradicionalizmom, ukazuje na opterećenost tradicijom i naglašava važnost kozmo- politizma, koji je kao pogled na svijet još uvijek neprepoznat. Upozorava:„sjeti se da je svaki kosmopolita / ubijen prije nego je izustio tu riječ“. Prisutna su u nje svijest o vremenitosti, tematizacija vremena i povijest bolesti kao kontinuitet. U izvrsnoj pjesmi „Vrijeme“ autorica se bavi odnosom jastva i vremena, vremena i vječnosti, no čini se kao da, unatoč tome gibanju, vrijeme ipak stoji: „Veliki stanični sat ne radi već dvadeset i pet / godina. / Njegove crne, rimske pruge prijete ukočenom / preciznošću, isto kao smrt“. Autorica ironično govori o prošlome vremenu, ali ipak je pretežito riječ o road poeziji, o urbanoj poeziji u kojoj se lirska junakinja kreće, vozi, promatra svijet koji se ne miče s mjesta, koji se snobovski napaja iluzijama i simulakrumima Zapada. Lirizam ustupa mjesto brutalnu izrazu kojim se dočara- va ravnodušnost ljudi koji uvijek ostaju uz vlast: „Mi nemamo novca, / ni jezika nemamo, / pa možda zato, ali / sigurno zato, / ovi naši žive u velikim / kućama, čistih košulja i / uredne frizure, sa suprugom / i djecom. / Uglavnom, svaki od njih / pije samo na svečanostima / i glasa za vlast.“ Zanimljivo je da i Tripković govori o vremenima kada je predsjednik bio Broz, i da su te godine prikazane kao godine lažne kolektivne sreće. No, nedostaju pjesme koje bi govorile jednako beskompro- misno o devedesetim godinama. Posebno su zanimljive pjesme u kojima se govori o Mediteranu, njegovim mirisima i okusima, otocima, običajima ljudi koji žive kraj obale... Najbolje pjesme jesu upravo one koje nisu programatske, već koje suptilno dočaravaju sliku jednoga uspavanog svijeta koji se ne kreće... Tripkovićeva naglašava i to da su svi, pa i mlađe generacije, pristali na kompromis. „Ne može se govoriti u množini o / nama, proizvođačima jedinstva zla. / Mi se nikada nećemo umoriti od putovanja, / nikad nećemo biti ispraćeni, a uvijek ćemo odmarati naša stopala. / Sve mi liči na kompromis“. Jelena Nelević Martinović rođena je 1973. u Podgorici. Dosad je objavila samo jednu zbirku pjesama pod naslovom „Jedna trećina“ u ulcinjskoj „Plimi“. Pjesme su joj prevođene na brojne jezike. Pišući o njezinoj poeziji, Faruk Šehić ističe kako je to poezija o samoći, ispitivanju vlastita tijela, o pronalaženju erosa. Stoga su posebno naglašeni dodir i koža. Riječ je o intimističkoj poeziji u kojoj se motivi vezani uz tzv. „ozbiljne stvari – kao što su politika, odgovornost i globalno zatopljavanje“ – pove- zuju s motivima poetizacije ljubavnoga odnosa. Autorica hiperbolički govori o lju-