Nova Istra

427 Darija ŽILIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Vrlo je zanimljiva priča „Ugašena Vjera“. U njoj autor pripovijeda o životu đako- vačke slikarice Vjere Biller. Malo je podataka o njezinu životu. Rodila se 1903., u vrijeme najvećega prosperiteta u povijesti Đakova. Potjecala je iz židovske obitelji. Činilo se nekoć nemogućim ono što se dogodilo kasnije – da će nakon četiri deset- ljeća židovski stanovnici biti odvedeni u logore. Pisac istražuje đakovačku povjesni- cu kako bi saznao što više o životu njezine obitelji. Židovi su se doselili u Đakovo sredinom 19. stoljeća, a podrijetlom su bili iz Slovačke, Moravske i Mađarske. O Bil- lerima se malo znade, manje negoli o drugim židovskim obiteljima, vjerojatno zato što nisu dugo ostali u gradu. Pisac marljivo istražuje slikarski put Vjere Biller i pro- nalazi zanimljiv podatak kako je bila jedna od izlagačica s umjetnicima okupljenima oko berlinskoga časopisa „Der Sturm“ 1920. godine. Iz Micićeve korespondencije doznaje se da je on 1926. godine posjećuje u Opatiji i kod nje zatječe slavnoga no- belovca Luigija Pirandella. Pisac zamišlja njezin život, kako je izgledala, te piše o njezinu tragičnom kraju. Naime, govore činjenice da je završila kao žrtva nacističkih medicinskih eksperimenata. Nije stradala u Đakovu, no pisac ne misli da bi njezina sudbina bila drugačija da je ostala u rodnome gradu. U Đakovu se nalazi i spomen- ‑ploča ženama koje su stradale u ženskome židovskom logoru. Povijest – hoće li se ponoviti, ili je zauvijek „ugušena vjera“ u neku budućnost bez tragedija i katastrofa? Ostaje otvoreno pitanje. Priča„Svijet u deminutivu“ posvećana je časnoj sestri Stjepanki Lacković u samo- stanu sestara Sv. Križa u Đakovu. Vijest o njezinoj smrti pokrenula je u piscu niz nostalgičnih sjećanja na djetinjstvo, na neko zaboravljeno vrijeme kada su se pošte- nje i čestitost cijenili. Časna se svima obraćala u deminutivu, posebno djeci kojima je bila vjeroučiteljica. Svaki čovjek u njezinu poimanju bio je u deminutivu, vrijedan i važan. Ona je djecu učila istinskim vrijednostima, vjeri u njenome izvornom, iskon- skom smislu po naputcima iz Svetoga pisma. Ovom bih prigodom još izdvojila priču„Udovice“, koja govori o ženskoj sudbini iz perspektive činjenice kako statistički žene uglavnom nadžive svoje supruge. Mirko Čurić prisjeća se kako su živjele žene u njegovu gradu sad već davnih šezdesetih go- dina prošloga stoljeća. Većinom su bile posvećene obiteljima, a muževi su u bijelom svijetu zarađivali za život. Ipak, pisac s blagošću i poštovanjem govori o majkama, bakama, ujnama. Stigla ih je, piše, univerzalna ženska sudbina – udovištvo.„Buduć- nost muškarca je žena“, napisao je Michel Houellebecq, a dok šeta bivšom Novom ulicom, danas Hrvatinićevom, đakovački pisac Mirko Ćurić dodaje kako je „buduć- nost žene – udovica“. Nije stoga slučajno da je ovaj niz priča ispričan iz očišta udovica, mirnih i krotkih žena koje su nadživjele moćne muževe. Možda je time pisac želio poručiti kako su slava, prestiž i moć prolazni, smrt sve izjednačuje, a povijest bi trebalo ispričati iz