Nova Istra

426 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Darija ŽILIĆ skladatelj čija je slavna komična opera „Der Tyroler Wastel“ samo u Beču izvođe- na 118 puta. No Haibel, iako slavan, odlučuje iz prijestolnice otići živjeti u mali nepoznati grad koji se udovici tada činio kao nakraj svijeta. U Đakovu je Jakob Haibel postao regens hori i sasvim ugodno živio sa Sofijom. Govoreći o posljednjim danima svoga supruga, ona se pak prisjeća kako je dolaskom u mali grad njezin suprug počeo skladati neke neobične kompozicije: umjesto opereta „skladao je misu za misom“. I dok je njoj nedostajao buran društveni život, on se u potpunosti pre- puštao misama, duhovnosti i Bogu. Zanimljivo je da je bio Mozartov suvremenik pa se često spominje i taj veliki majstor. Jakob je, uostalom, u svome domu imao upravo Mozartov klavirkord koji će ostati ondje nakon njegove smrti. Sofija Haibel nakon muževljeve smrti vraća se u Beč. Ovo je apokrifno pismo zanimljivo i stoga što jezikom posve evocira to doba, a kićenost izraza i hipertrofiranost itekako imaju smisla jer čitatelj stječe dojam kao da je zavirio u škrinju i otkrio pismo koje govori o skrivnoj povijesti grada Đakova. U priči „Mirko i Matilda ili sudbina onih koji su jaki u boju“ također je fokaliza- tor udovica Mirka Horvata, odvjetnika koji je preminuo 1893. godine. Horvat je bio odvjetnik, predsjednik Sabora i contur reda Franje Josipa I. Udovica Matilda njego- va je treća supruga i prisjeća se njegova privatnog, ali i profesionalnog života. Upravo retrospektivni pristup daje mogućnost piscu da govori o prošlosti ne samo dotične osobe već i o zanimljivom društvenom kontekstu grada Đakova, ali i tadašnje Hr- vatske općenito. Posebno je bio značajan trenutak kada se Mirko Horvat razišao sa Strossmayerom jer tada je „ovaj grad za njega zaključao svoje srce“. Mirko Horvat ipak nije otišao iz Đakova, prkoseći svima. Povezao se, naime, s banomDragutinom Khuenom Hedervaryjem (Károly Khuen-Héderváry), a u priči čitamo podatak da je ban osobno došao u Đakovo izraziti sućut udovici svoga suradnika koji je „kršio saborsku proceduru, proganjao političke protivnike, lažirao izbore, lagao na sudu...“ Ali ipak je bio potreban svakoj stranci koja je željela vladati. U epilogu priče Ćurić govori o sadašnjem Đakovu. Danas je to pet puta veći grad negoli u vrijeme Mir- ka Horvata. Na đakovačkome groblju počivalište Mirka Horvata neuređeno je, a on zaboravljen kao povijesna ličnost. Ipak, pisac uvodi i nefikcijski dio – izvadak iz „Đakovačkih novina“ iz 2008. godine. U tom se suhoparnom članku navode či- njenice iz života ovoga prvog odvjetnika u gradu Đakovu, a na kraju autor teksta apelira da ga se, bez obzira na to što nije bio omiljen u Đakovu (prije svega zato što se suprotstavio politici Josipa Jurja Strossmayera), ipak treba držati istaknutim Đakovčaninom, pa time zaslužuje bolji tretman. Dakle, Ćurić opravdano poentira kako je važno pisati povijest nekoga grada sine ira et studio. Ne smije se, naravno, zanemariti djelovanje važnih ličnosti, bez obzira na to uklapaju li se u vladajuće ideologije ili ne.