Nova Istra

424 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Božidar PETRAČ opisima liturgija, pojedinih pariških gotičkih crkava, sakralne umjetnosti, posebice umjetnosti jednoga Grünewalda, doživljajima pojedinih obreda, primjerice zaređe- nja jedne kadidatkinje, doživljajima gregorijanskoga pjevanja, kroz koje se nedvoj- beno potvrđuje pravi autobiografski i autokonfesijski značaj ovoga djela. Huysman- sova je literarna vrijednost neprijeporna jer u svemu što piše ostaje vjeran svojemu naturalističkom načelu da piše po živu uzorku, da ruje po vlastitoj utrobi, da kopa po vlastitu blatu, ali se istoga načela – načela spiritualnoga naturalizma i naturalis- tičkoga simbolizma – drži i u trenutcima kad piše o čistoj duhovnosti, o ljepoti mis- tike: ni u jednom trenutku svoje tetralogije, svoga četveroknjižja, Huysmans se nije libio razotkriti najtajnije niti i svoje duše i svojih misli, ma kakve one bile, uzvišene i čiste ili pakleno prljave i optočene zlom. Svjestan nazočnosti i Nečastivoga, i Božje milosti, Huysmans dakle jednakom snagom riječi govori o porocima i vrlinama, o grijesima i krjepostima. Teško je u okvirima svjetske književnosti naći takve iskreno- sti i nepatvorene otvorenosti za sav ljudski jad i za svu božansku milost. Priznajem da sam, prevodeći najprije roman Pakao ( Là-bas ), „crnu knjigu“, u kojoj je auor istraživao povijesni slučaj Gillesa de Raisa i njegov sotonizam, ali i sotonističke pojave svoga vremena, primjerice „crne mise“ i bavio se kabalom i okul- tizmom, a zatim roman Na putu ( En route ), „bijelu knjigu“, u kojoj autor istražuje svijet kršćanske mistike u književnoj formi koju naziva „duhovnim naturalizmom“ i u kojoj strpljivo, bolno i radikalno slijedi etpae svoga obraćenja na kršćanstvo, tra- žeći najbolja rješenja, u mnogim dijelovima i jednoga i drugoga romana pronalazio i sebe i svoje prijatelje i svoje suputnike: nas, djecu ovoga svijeta, koji smo pozvani biti sinovi svjetlosti, a ne sinovi tame, koji smo pozvani ljubiti, a ne mrziti. Možda upravo Huysmansov roman Na putu iskrenošću i naturalističkim ispitima savjesti, posred silnih napasti, uspije kojega čitatelja skrenuti na put Milosti i udaljiti ga od buke i bijesa ovoga svijeta i svih njegovih zamki. Možda se upravo u takvu romanu, koji naslovom sugerira čovjeka na putu, čovjeka koji traži, čovjeka koji još uvijek znade vrlo dobro u vlastitoj savjesti razlučiti dobro od zla, odnosno lučiti duhove i čitati znakove vremena, nađu poticaji drukčijem prihvaćanju odgovornosti za život i ljude ovoga doba i ovoga svijeta. Božidar Petrač, Zagreb