Nova Istra

407 Miodrag KALČIĆ PRILOZI O ZAVIČAJU gledateljima, p(l)itkim populističkim hitovima, naravski izvan svake konkurenci- je, nakon hrvatskoga natjecateljskog filma u Areni, poslije 459 festivalskih dana i veselo neprospavanih noći (odgledanih 765 domaćih, jugoslavenskih i hrvatskih, i 181 stranog filma u konkurenciji, uključujući i 2014. godinu), usprkos svih poku- šaja filmskih svaštarenja, ugled festivalske Pule pomalo blijedi i jenjava. Okosnica i srž sadašnjega Festivala igranog filma u Puli i nadalje, kao što je i započela, ali s daleko manjim zanosom i manjom strašću (novi mediji nisu opravdanje, jer i drugi filmski festivali, u regiji i Europi, s daleko skromnijom poviješću uspješno i kvali- tetno opstaju), počiva na nekad međunacionalnom (višenacionalnom), a danas na hrvatskom filmu čija produkcija i kvaliteta uvelike diktiraju stvarnu afirmaciju i vri- jednost Festivala. Nikoga ne zabrinjava pogrešna numeracija Festivala kojemu se još uvijek pribro- javaju dva neodržana festivala, onaj 1991. (otkazan) i 1994. (preskočen), pa je brojka od 2001. godine netočno uvećana za dva ni po čemu ubrojiva festivala. Naime, Fes- tival se numerirao do 1990., kada je održan posljednji 37. Festival jugoslavenskog igranog filma. Nakon raspada Jugoslavije, u Hrvatskoj se (koja u svemu započinje novu povijest pa i ovu pulsko-festivalsku) održavaju nenumerirani Filmski festivali u Puli, Hrvatski filmski festival (bio je samo jedan, prvi i, ujedno, posljednji) i Fes- tivali hrvatskoga filma (uz dodatak mjesta u podnaslovu, ipak nezaobilazne Pule, i godinu održavanja), da bi 2001. godine festival nastavio (potpunoma nepotrebno prekinut) slijed, brojčani kontinuitet tradicionalne Pule, ponovno vratio prijašnju numeraciju (što je za Pulu hvale vrijedna, poštena i normalna odluka), ali pogrešnu – 48. Pulafilmfestival (puko zbrajanje godina, a ne održanih festivala), umjesto 46. Pulafilmfestival. I tako se nastavilo i pogrešno nastavlja, vuče se greška iz godine u godinu (pogreška postaje javna istina), ne mareći za točnost, najobičniju povijesnu istinu. Kristalno je jasno i svakome logično kako se ne može i ne smije uračunavati (zbrajati, pribrajati) ono što nije održano, nešto čega nije bilo. Nije sramota neke godine, ili nekih godina, ne održati festival. Primjerice, najstariji filmski festival, onaj u Veneciji, postoji od 1932., a 2014. godine održana je 71. Mostra (a ne 83., znači 12 godina nije održana), ili festival u Cannesu postoji od 1939., a iste 2014. godine bio je 67. Cannes (a ne 76., od kada postoji, znači 9 godina Cannesa nije bilo)... Sva- kome je to itekako razumljivo, osim onome i onima kojima bi trebalo ili je trebalo biti (više se puta upozoravalo na tu očiglednu glupost, proturječnost, nelogičnost, uzalud), ali sada je ionako već kasno i nerazumno istjerivati pravicu i ispravljati po- činjene greške kako bi se festival vratio u realnu, stvarnu brojčanu kolotečinu (van svake pameti bilo bi nakon, recimo, ovogodišnjega 61. festivala sljedećeg ljeta, 2015., ponovno održati ljubilarni 60., koji se već obilježio i zbio lani, podijeljene su nagra- de...). Godine 2003., na 50. Pula Film Festivalu (dakle, slijedeći povijesnu istinu, 48.