Nova Istra

406 PRILOZI O ZAVIČAJU Miodrag KALČIĆ cenzuriranje), producentskim (socijalističkim, samoupravnim ili „sizovskim“) važ- nim dogovorima na obližnjim gradskim plažama (Stoja, Valovine, Valseline, Valka- ne, Lungomare, Zlatne stijene, Verudela...), dubokonoćnim (predzornim) žučnim rasprama na terasi dekadentnog hotela „Riviera“ i kasnije otvorenim gostionicama, „oštarijama“ i restoranima: „Jadran“, „Mliječni“, „Delfin“, „Scaletta“, „Gorica“, „Narod- ni“, „Čapalija“, „Moby Dick“... Svaki spomen grada Pule (i tada jedine, uistinu prave Arene) označavao je, kao i na svakom tada značajnom i europski prestižnom festi- valu, grad filma, filmski dignitet, festivalsku vrijednost i ponos, ali i, što svaki filmski festival prati, autorsko nezadovoljstvo, redateljsku, glumačku i svaku drugu filmsku taštinu, političko nerazumijevanje, gledateljsko ushićenje, negodovanje i(li) indo- lenciju. Od polovice osamdesetih godina manifestacija je u krizi, na sveopćoj kuš- nji, u traganju, preispitivanju koncepcijske opstojnosti (republičke razmirice, javne polemike, službene i neslužbene kulturne kritike, producentski skandali, sve slabije zanimanje publike...) te se u konačnici Festival jugoslavenskog igranog filma, poput istoimene umjetne („veštačke“) države, rastače, urušava i gasi. Nakon otkazivanja Festivala 1991. godine, pa tijekom Domovinskoga rata (g. 1994. Festival uopće nije održan) do danas, različiti pokušaji osmišljavanja nacio- nalnoga, hrvatskoga filmskog festivala: Filmski festival u Puli, Hrvatski filmski fe- stival, Festival hrvatskoga filma, Pulafilmfestival i Pula Film Festival (kako se sve nazivao u samostalnoj Hrvatskoj), sa skromnom, u ratnim i poratnim okolnostima razumljivom, proizvodnjom od svega 4-5-6 filmova godišnje (uključujući i televi- zijsku dramsku produkciju) i nešto malo obilnije rastućom početkom, polovicom i krajem prvoga desetljeća ovoga stoljeća (i tisućljeća), te u sprezi s neosmišljenim, više dekorativnim negoli funkcionalnim, pa stoga patvorenim i lažnim međuna- rodnim (europskim) udjelom u obilju umnoženih europskih (oko dvije-tri tisuće) i novih hrvatskih festivala (Motovun, Zagreb, Split, Rijeka, Dubrovnik, Vuko- var..., da nabrojimo najpoznatije od pedesetak novonastalih), ne polučuju dovoljno ohrabrujuće ni propulzivne učinke. Unatoč natjecateljske efemerijade, ni po čemu opravdane, europskoga i međunarodnoga filma, potpuno neprimjerene i ni s čime povezane retrospektive svjetski poznatoga (u pravilu ostarjelog) autora (redatelja, glumaca: James Ivory, Giuseppe Tornatore, Pedro Almodóvar, Christopher Lee...), kojekakvih europskih i američkih filmskih gostiju koji iz potpuno nepoznata raz- loga dobivaju (ne zna se ni tko je odlučio, ni zbog čega) izmišljene „Zlatne Arene“ za životni doprinos filmskoj umjetnosti ( James Ivory, Christopher Lee; kojima je apsolutno svejedno jesu li u Puli, za koju najvjerojatnije prvi put čuju, ili Motovunu, Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Vukovaru...), raznih popratnih filmskih, polufilm- skih i nefilmskih programa (glazbenih i inih fešti), te podcjenjivačkog podilaženja s američko komercijalnim uspješnicama konzumeristički naklonjenim nefestivalskim