Nova Istra

401 Miodrag KALČIĆ PRILOZI O ZAVIČAJU tička fikcija: spasitelj puljskoga amfiteatra Gabriele Emo nije se rodio)!? Nemogu- će, nezamislivo, nepojmljivo! Nestaju bezbrojni sinopsisi, scenariji, legende, mitovi! Nema festivala, nadasve filmskog festivala (vatrometa i vatropada), opere, baleta, klasične i zabavne glazbe, popa i rocka, electro-dancea, folklora, političkih i stranač- kih skupova, svečanih govora i sletova, javnih okupljanja, štafeta, vojnih postrojbi, boksa, hokeja, nogometnih prijenosa, sportskih fešti, mondenih domjenaka, gladi- jatorskih igara, (i najvažnije) financijski unosnih turističkih obilazaka... Grad bez gradske povijesti i masovne kulture, bez zabave i noćnih provoda, po svoj prilici i po svemu sudeći, bez mnogih nas – Puležana i Puljana. Pulu, za razliku od većine ostalih europskih gradova (približne veličine) – nakon sedam izmijenjenih država (Austro-Ugarska Monarhija, Država Slovenaca, Hrvata i Srba, Kraljevina Italija, Treći Reich, Anglo-američka uprava, Socijalistička Fede- rativna Republika Jugoslavija i Republika Hrvatska), tri egzodusa (Prvi svjetski rat, između dva svjetska rata i Anglo-američka uprava) i stalnih migracija samo u dva- desetome stoljeću – ne čine njezini građani, Puljani, ni Puležani (ni Polesani), već budući Puljani (ako se kojim sretnim slučajem poslože karte i ostanu u rodnome gradu), potencijalni građani. Ponavljanje pulske sinusoidalne, oscilirajuće prošlosti po- stala je već toliko sumanutom a normalnom navikom, profilirajući jednako takvo gradsko ponašanje, i čelnika i žitelja, da svaki sustavniji, danas omiljen, transdisciplinarni, multi- zanstveni, polivalentni i bilo koji hiperpametni pristup organizacijskoj strukturi grada u njegovoj prepoznatljivoj punini unaprijed projicira povijesnu i historijsku (i svaku drugu: sociološku, antropološku, kulturološku...) nesklonost.Njena složena, višeslojna, preop- kih, arhitektonskih, ekoloških..., zapravo debatnih kružoka kojima je, u ime visoke gradske savjesti i, prije svega, samodopadnosti, više stalo do napuštene, dijelom zaboravljene i gotovo nikome po- trebne vojne gradske periferije neodredive buduće namjene i srcedrapajuće skrbi za dva-tri trula, umiruća stabla po politikanskim medijima nego do istinske, urbane vrijednosti grada kao takvo- ga), samih nas Puljana (svi bi danas htjeli biti Puležani) i javne ustanove u vlasništvu toga istoga Grada, nakaradna, angloameričkoga naziva Pula Film Festival (svakako, velika početna slova kako angloamerički pravopis zahtijeva), izgubila baš svaki dignitet, povijesno i kulturno dostojanstvo i primat. Izgradnjom zagrebačke i splitske sportsko-zabavne dvorane 2008. godine (a zatim posvu- da, montažne i tvrde, po svim mjestima, mjestašcima, selima i zaseocima, diljem priobalne, konti- nentalne, brdovite i ravničarske Hrvatske) istoga naziva – arena (malo početno slovo), puljska je Arena po svemu prepoznatljiva imena (ne samo u hrvatskim okvirima!), bez jedne jedine primjed- be, makar negodovanja pulskih poglavara (gradonačelnika, dogradonačelnika, gradskih nadležnih službi, vijećnika), ili pak samih (malo)građana (spomenutih udruga, debatnih kružoka, poglavito one bedasto nazvane„Volim Pulu“, čiji angažirani samozaljubljeni članovi krajnje sebično isključu- ju ostale, različito misleće a možebitne zaljubljenike u Pulu, vjerno marginaliziraju, periferiziraju i obezvrjeđuju grad), a u zaštitu pulskoga naziva dobro očuvana rimskoga amfiteatra (što se danas novohrvatski naziva brand , ili brend, kako se kome zapisuje), ostala bez aure svima poznate i jedi- ne, uistinu prave Arene.