Nova Istra

340 POLITIKA I POLITIČARI Ivana ŠOJAT KUČI ograde, te poput mitskih, krilatih bića preskaču državne granice, kroz odredbe usta- va se provlače kao kroz spužve, čitave narode u kandžama drže prijetnjom bankrota, preseljenja industrijskih postrojenja... Imaju sada i rat na raspolaganju. Represivnu pljusku demokracijom po uzoru na onu velebnu, zapadnjačku. A zapravo krinku koja poput kvake 22 naletom raketa zemlja-zemlja ili bombardera ljude iz neslo- bodnih pretvara u zapadnjački slobodne, velebnu, slatkorječivu dimnu zavjesu iza koje se kriju isključivo ekonomski interesi šačice. A MI? Svijet se, dakle, evolucijom politike u alatku pretvorio u kolektivnu spavaonicu u ko- joj glomazno stado liježe i ustaje slijedeći glas iz grlatoga megafona svjetskih trendo- va. Jer moramo biti dobri, sretni, slobodni, voljeti sebe, brinuti se o sebi, brinuti seo vlastitim malenkostima. Zato što se vani, dok mi obraćamo pozornost na trivijal- nosti, događaju velike, sudbonosne stvari. Svijet se mijenja, tektonski izobličuje dok nas uvjeravaju u opasnosti od pušenja, plastičnih vrećica, nevezivanja sigurnosnih pojaseva, štednih žarulja, dok nam govore što jesti, piti, čime se mazati kako bismo duže potrajali, kako postupati s djecom da ne bi baštinila naše, navodno monstru- ozne traume. Od skrbnice o općemu dobru, učiteljice koja nas je učila kako samo u društvu sretnih i zadovoljnih ljudi možemo i sami biti sretni, politika nas je pre- tvorila u robove nas samih, u Narcise. Kako bi oni koji su njome ovladali preuzeli nadzor nad „većom“ stvarnošću. Ostalo nam je samo pravo na pobunu, jer politika odavno više nije pozornica na kojoj zainteresirani, zabrinuti raspravljaju o sudbini duša, stanju stvari. A ta nam pobuna nalikuje na prokletstvo. Čini nam se da je previše toga bez čega bismo mo- gli ostati. Čini nam se da uvijek može biti gore, ne vidimo da smo sami sve sveli na ono besciljno „imati“. Imati plaću kojom ćemo kupiti. Kako bismo bili sretni. Sreća je postala važna. Čekamo da nam drugi kažu kako biti sretni. Više ne znamo. Kao maloumni, svake izborne godine čekamo da oni koje smo promaknuli u meštre po- litike iz ladica izvade uvijek iste, prikladne pamflete, transparente, davno napisane budnice i ditirambe o budućoj sreći. U nacionalnom korpusu koji se rastoči nakon prvih izbornih rezultata. Pobjegli smo od Platona koji propovijeda katarzu koja nas je trebala konačno udaljiti od tjelesnoga svijeta i približiti spoznaji božanskog, onoga nepropadljivog u nama, zalutali daleko od prostora gdje sve zbiljski jest, gdje je sve lijepo, dobro i mudro, a samim time i istinito. Prigrlili smo varljivost. Zato nasjedamo na maske, slatkorječivost. Pa se poslije čudimo kada oni koji bi nas trebali voditi naprasno zaborave i branitelje koji su krvarili, i srušene gradove i masovne grobnice, ljude