Nova Istra

337 Ivana ŠOJAT-KUČI, Osijek VARIJACIJE IRONIJE „Najlakše je ne misliti, prepustiti se, prepustiti sve profesionalnim pastirima.“ Kao zigota u maternici polisa, politika je u začetku, na početku evolucije od krilate ideje do rogatog čudovišta valjda bila nekakav protokršćanski vjesnik. Gotovo pro- ročki, poput Ivana Krstitelja (ironijom sudbine, usuda u konačnici obezglavljenog) pojedincu je dodijelila ulogu kotačića u skrbi za dobrobit zajednice, bila je rodona- čelnički temelj uzvišene zapovijedi danas svedene na floskulu: „Ljubi bližnjeg svoga kao samoga sebe“. Doduše ne iz uzvišene potrebe zatomljenja vlastitih potreba i stremljenja ka osobnom probitku, već zbog praktične činjenice da ako je zajednici dobro, ako cvate i rađa materijalnim plodovima civilizacijskih tekovina, onda je i pojedincu dobro, bolje. Jer kuća u rasulu nikome ne pruža zaštitu, čak ni onima koji večeraju jastoge, a s tijela otiru ljagu u mramornim kadama. Izuzmemo li sporadične baklje genija koji, gledano u nekakvim kozmičkim razmjerima, cjelokupnu sliku unutar okvira povijesne paradigme pomaknu samo milimetar naprijed, valjda naprijed, prema onom nekom kraju vremena, apoteozi konačnog pabirčenja prije savršenstva i života budućega vijeka u idealnome, čovje- čanstvo je zajednica koja sama sebi postelju sprema. Ili ognjišta zatire. Kolektivno, kao jedinstveno tkivo u kojem vrijeme ne igra nikakvu ulogu. Politika je tako trebala biti svojevrstan limfni sustav toga tkiva, zaštitnik opstojnost, jamac da će svatko, pa i onaj „najmanji među nama“ biti zaštićen pred licem kolektiva božanstava na nekom brdu, Boga stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga ili sudbine, kako danas volimo reći kako bismo bili politički korektni. I što je od toga ostalo? Na što su se sveli „javni poslovi“?