Nova Istra

266 POLITIKA I POLITIČARI Dragutin LUČIĆ LUCE glazbu?! – te odnijelo prevagu nad akustičkim: Apolon je progutao Dioniza, je li ga i probavio? – koji je, između ostalog, bio i „žensko božanstvo”. Nietzsche, u ime tragičkog mišljenja, naravno onako kako ga on razumijeva, hoće njihovo bratsko, au- dio-vizualno pomirenje u liričnosti ditiramba i aforizma, u početku i u Wagnerovoj „glazbenoj drami”, o čemu bjelodano svjedoči njegov rani traktat Rođenje tragedije iz duha muzike , kojemu će kasnije u drugom izdanju pridodati jedan predgovor, pokušaj da objasni i opravda svoje zablude iz mladosti te kasniji otklon od Wagne- rove glazbe i Schopenhauerova pesimizma. Teza VII. U nacrtu za studiju o Nietzscheu, nabačenom na papir najvjerojatnije neposredno uoči Drugoga svjetskog rata, a objavljenom pod naslovom Reinkarnacije Dionizija i metamorfoze apostolata , kao što se zna, tek posthumno, Augustin Tin Ujević, koji je jednako tako u lirici tragao za jedinstvom zvukovnog i svjetlosnog, evocira, u jed- noj lakonskoj rečenici, apostrofiranu dualnost mišljenja, koja je ostavila dubok, još nedovoljno propitani trag u njegovoj poetici, naravno i u proznim tekstovima, ergo dualnost koje se već u prvoj uopće napisanoj Nietzscheovoj biografiji, u ponešto drukčijem kontekstu, pod utjecajem osobito u bečkim intelektualnim krugovima rado korištenog pojma Dopellgänger , prva taknula njegova kratkotrajna muza Lou von Salomé, nazvavši svog kavalira, moguće i ljubavnika, ne individuumom , nego – dividuumom . Tin, pak, lakonički kratko potvrđuje ovaj rani nalaz: „Freidrich Ni- etzsche kao što je stvorio Adolfa Hitlera, stvorio je i mene.” I opet se kao i u osvit metafizičkog iskustva bitka, tako i na njegovu zalazu, uviđa da zapravo ista oruđa i oružja spoznaje stvari – Platon navodi četiri takva: onoma , logos , eidolon i noesis – u sebi već unaprijed nose potencijalnu mogućnost da se istina stvari s umišljajem ili bez umišljaja promaši, patvori ili samo podražava, da se pomiješa ono „da” i„kao da” te se iznenađujuće otkriva da dualnost o kojoj zboreTin i Salomé, najzad Nietzsche, da sofist i sophos kao kontrapunkt supostoje u jednoj te istoj duši – chiaro- scuro , u što se prometnula Janusova glava – tako poprima dublji filozofijski smisao. Bez obzira na„osigurače”, pa i na poziv da ga čitaju kao nekog klasika, na primjer Aris- totela, mislilac nikada, ama baš nikada ne može biti siguran u to da ga neće razumjeti posve krivo, što naravno ne znači da se neće naći i takvih koji će ga istumačititi bolje no što je on sam istumačio samoga sebe. Filozofija, naime, nije privatni posjed nekog autora, nego najprije način na koji je neka epohalna istina (odnosno, neko vladajuće iskustvo bitka) u nekom izabraniku došla do „svoje riječi”, da bi tako bila utemeljena, obrazložena i sačuvana za neko povijesno ljudstvo koje u njoj prepoznaje svoj životni svijet u kojemu se može snaći jer je takav svijet njemu obrazloživ.