Nova Istra

264 POLITIKA I POLITIČARI Dragutin LUČIĆ LUCE magog iznosi na vidjelo, poklapa s faktičkim stanjem stvari, ako se podudara s njim? Što ako je pojam ili sud posve adekvatan činjenici, ako korespondira sa činjenicom? Što ako je istinit , štono se kaže – točan ? Što ako je politika ipak kupleraj, što ako je političar ipak kurvin sin? Kako je u takvom slučaju uopće moguće uspostaviti razgo- vijetnu diferenciju između sofisterije i filozofije, demagogije i retorike, politikanstva i politike, najzad laži i istine, zla i dobra, pa i rugobe i ljepote, je li uopće moguće jednoznačno demagogiju, odnosno demagoga odijeliti od onoga što , odnosno onoga tko to nije? Ono „što jest” od onoga što izgleda „kao da jest”? I je li moguće to dvoje uopće jedno od drugoga, da se tako rekne, izolirati? U tom pogledu, tek usputno, pojavila se početkomXX. stoljeća knjiga neobičnog naslova posvećena Freidrichu Nietzscheu, koji je neprijeporni status istine i laži, vida i privida, zvuka i prizvuka cjelokupne metafizičke tradicije Zapada, osobito novovjeke, stavio pod veliki znak pitanja, naime Veihingerova Die Philosophie des als ob – Filozofija onoga ‘kao da’ , koja se dobrim dijelom bavi fikcionalizmom onoga što se dosad držalo za neprijepornu, bezuvjetnu bit istine... Teza IV. Nietzscheovo ime ne spominje se uzalud jer bi upravo stavak O prolaženju ( Vom Vorübergehen ) iz trećeg dijela njegova Tako govoraše Zaratustra ( Also sprach Zara- thustra ), koji čini jezgru knjige ispisane „za svakoga i ni za koga” – kako glasi njezin podnaslov – mogao biti od neprocjenjive pomoći da se u samu stvar unese nešto više audio-vizualne jasnoće. Tim više jer mu je, ne samo u Zaratustri nego i u cjelini opusa, dodijelio, između ostalog, ulogu „osigurača” od mogućih krivih ili iskriv- ljenih istumačenja, falsifikacija, imitacija, zloupotreba – imao je dobar nos jer se tako nešto zapravo dogodilo i mimo tolikog opreza – do čega mu je nesumnjivo bilo stalo, o čemu svjedoči i sačuvana korespondencija, pisma rijetkim prijateljica- ma i prijateljima, potom i samoistumačenje, sebeistumačenje, štoviše pretumačenje sažeto u spis Ecce homo , u kojemu je dokumentiran i jedan za stvar ovog eseja u tezama indikativan vapaj žednoga u pustinji, koja – opazio je – „raste”: „Čujte me! Ne zamijenite me!” Uloga koju igra gore spomenuti stavak – s umišljajem se kaže stavak , jer je knjiga Zaratustra komponirana poput muzičke partiture te se može „slušati očima” – us- porediva je s, primjerice, sličnim ulogma koje su Karl Marx i Søren Kirkegaard u putanjama svojih nauka dodijelili: prvi svojim Tezama o Feuerbachu , drugi Osvrtu na moje djelo .