Nova Istra

253 Božica JELUŠIĆ POLITIKA I POLITIČARI Ta vrsta ljudi često izaziva napetosti između nacionalnih i rodnih grupa, naginje kompas spram klerikalnog ili sekularnog, koketira s liberalizmom no ugađa i kon- zervativcima, prema potrebi, dok joj je najmilija točka balansiranje na konopcu, iz- među nacionalizma i europejstva. Zajedničko svim pobrojenim grupama jest manipulativnost, zamagljivanje, mis- tificiranje i zloporaba govorničkih vještina u osobne svrhe. Kvintilijanova tvrdnja da je Jasnoća temeljna vrlina dobroga govorenja , ovdje je potpuno ignorirana i prezre- na. Štoviše, upravo njih nekoliko koji su jedni od drugih baštinili frazu MI SMO VRLO JASNO REKLI... najviše su zamagljivali i lagali! Bili su, ispostavlja se, mu- tikaše , karijeristi , praznoslovci , beamterski gudci na jednoj struni , ili kako bi Krleža do- dao: „ piskači, gdogodernjaki, ničemurnjaki i šipuši, koji žveglaju kaj nigdar niti verovali jesu, niti verovali buju “ . Očevidno je kako ARS LOQUENDI iliti „nauk dobroga govorenja“ nije bila među prioritetima njihove samoizgradnje, kao što je to bila ne- savladiva ambicija. Kao „vlasnici javne riječi“ stvorili su jezik koji izaziva dosadu, pospanost, tupost i glavobolju, te u konačnici rezignaciju – nitko ih više i ne pita ni za kakva moguća objašnjenja. To je govor gotovo posve lišen metafora, ili ako ih ima, one su nepro- zirne, neučinkovite, ne stvaraju mentalnu sliku niti slutnju „druge i više stvarnosti“. Vode nas ravno u pustoš jezika, entropijski ponor, u prazninu. U neku ruku u tome smo im nehotice i pomogli. Prema Robertu Frostu, američkome pjesniku i dugogo- dišnjem školniku, stvari stoje ovako: „ Kako može čovjek završiti višu školu, fakultet, a da ne dobije ocjenu iz ukusa i prosudbene moći? Što će od njega postati? Kako će taj završiti? Morat će se stalno doškolovati. Ići će u večernju školu. Ima takvih škola, znate, za dodiplomce i ljude sa svjedodžbama. Zašto? Jer nisu dovoljno poučeni kako će se snaći u modernoj književnosti. Ne znaju pouzdano što bi im se trebalo sviđati u knjižnicama i galerijama. Ne znaju kako procijeniti neku tiskovinu kad im dođe u ruke. Ne umiju pro- suditi političku kampanju. Ne razumiju gdje su i kako prevareni pomoću analogije, metafore, parabole. (istakla B.J.) A naravno, upravo o metafori govorimo. Poučavati putem poezije, znači tumačiti ljudima metafore .“ Možda je preuzetno zaključiti kako nas nisu dovoljno poučavali poezijom, te smo stoga ropski pristali na mlataranje štapova i batina, da bi se dobilo što više prazne slame na političkoj sceni. Zasipani smo pljevom riječi i rečenica, marginalijama, na- truhama. Krinke padaju, lažne se veličine urušavaju, stvarnost postaje sve bljuta- vijom. Imamo li velikih govornika u politici (nakon pjesnika Gotovca), imamo li moralnih veličina? Ili je vrijeme da se sjetimo Maksima Gorkog i monologa Vlasova iz djela NA LJETOVANJU, a imajući pri tom na umu poglavito naše političare: