Nova Istra

216 OGLEDI I ZAPISCI Željka LOVRENČIĆ je da ga je iznimno volio. Šetnje s njim g. 1921. po pokrajini Nuble, uživanje u seo- skoj idili i hranjenje divljih ptica iskustva su koja se kasnije u velikoj mjeri odražava- ju na njegovo stvaralaštvo. U pjesmi „U sretan dan“ iz zbirke Poeme i antipoeme prisjeća se djetinjstva, bake, majke, oca, sestara... O svemu piše mirnim i spokojnim tonom, a pred čitateljem se pojavljuju slikoviti prizori koji su nekada bili dio jednoga života i(ili) jednog krajo- lika. …Prođoh pokraj mlinskog kamena, Zaustavih se pred dućanom: Miris kave uvijek je isti, Uvijek je ista luna ponad moje glave; Između ondanje i sadanje rijeke Ne uočavam nikakvu razliku. Poznajem ga dobro, to je stablo Koje je moj otac zasadio pred vratima ( Plemeniti otac što u svojim dobrim vremenima Bje bolji od otvorena prozora). Osim motiva iz djetinjstva i općenito iz piščeva života, Parra često rabi teme gro- blja, smrti i mrtvačkih sanduka. I ta se nadahnuća vezuju uz njegovo djetinjstvo jer mu je obitelj živjela pored groblja i pjesnik je gotovo svakodnevno gledao sprovode. U pjesmi „Pogrebni govor“ iz zbirke Salonski stihovi dolazi do izražaja Parrina iro- nija i ruganje: Kaže se da je truplo sveto, Ali svi se rugaju mrtvima. S kojim ciljem ih stavljaju u nizove Kao da su konzerve sardina! Kaže se da je truplo ostavilo Prazninu koju će biti teško ispuniti I u njegovu se čast pišu stihovi. Krivo, jer udovica ne poštuje Ni lijes ni mrtvačku postelju. Poeziju Nicanora Parre snažno je obilježilo samoubojstvo njegove mlađe sestre Violete koja se nakon nekoliko uzaludnih pokušaja ubila 5. veljače 1967. Posvetio