Nova Istra

165 Sibila PETLEVSKI OPTIMIZAM uporabe hipnoterapije, neuroznanstvenih otkrića i eksperimente sa sintetskim dro- gama legalno puštenima na tržište od začetaka tih eksperimenata na ljudima pred Prvi svjetski rat, u toku Drugog svjetskog rata, pedesetih i sedamdesetih godina, do danas). Naravno, nije potrebna sugestija hipnozom kako bi se navelo ljude da krenu linijommanjega otpora. Sustavnimmedijski zaglupljivanjem, ali i prirodnom, evolucijski potaknutom potrebom da uz pomoć „lakih“ tema zaboravimo egzisten- cijalnu mučninu, većina nas danas misli da izvor za optimizam nije eudaimonia (u smislu aristotelijanske dobrobiti ) nego hedonia (s naglaskom na užitku ). Nakon punih šest godina istraživanja gole dokumentarne stvarnosti na osnovi koje sam dugo i pomno fikcionalno konfabulirala i trudila se sašiti karakterna odi- jela svojim likovima tankim psihološkim bodom, jedna me moja čitateljica, koja mi je ujedno i prijateljica, zapitala nije li mi dosta „pesimističkih“ tema. Budući da je ona po struci patologinja, a u privatnim satima voli uživati u raznim vrstama umjet- nosti, imala je potrebu pitati me jesam li se ja „u sve to uživljavala“ dok sam pisala. Mislila je pritom, nema sumnje, i na sebe i svoju struku, jer se ona kao patolog u toku karijere nagledala promjena u organima, tkivima i stanicama nastalima kao posljedica bolesti i smrti, i uvijek je tome pristupala krajnje profesionalno, ali kao da se nešto počelo događati s njenom psihom otkad se posvetila isključivo slučajevima nasilne smrti. Predložila mi je da napokon napišem nešto „optimistično“ za ljude koji su „umorni od života“. I u neku ruku je imala pravo: ona je secirala mrtvace, ali se nije umorila od smrti, nego baš kao što je i rekla – umorila se od života, onakvog kakav jest: ne od patoloških promjena na tijelima žrtava koje je proučavala, nego od ljudskih postupaka koji su do njih doveli. Trebala je razbibrigu. Nakon šest godina empatijskog uživljavanja u motive o kojima sam pisala, i ja sam trebala promjenu. Stanje sumraka , naslov trećeg dijela moje trilogije, koji sam posudila iz psihijatrij- ske prakse, odnosi se na halucinogena stanja ponekad izazvana i ratnom traumom. Pomislila sam da bih nakon rada na trilogiji mogla i ja početi patiti od neke vrste spisateljskog post-traumatskoga sindroma, i zato sam odlučila posvetiti neko vrije- me proučavanju teme optimizma. Dok se bavim temom (i to na dramaturški način, to sam već odlučila), ponadala sam se da ću možda uspjeti napisati i nešto dosita optimistično, nešto s optimističnim učinkom na čitatelje, i s pozitivnim, eudaimo- nijskim učinkom na mene samu. Ukratko, nadala sam se, i još se nadam, da neće taj moj trud ostati samo na pukome filozofiranju o optimizmu kao takvome. Ali prvo me je zainteresirao pojam. Nisam mogla drukčije nego početi od optimizma kao pojma. Kako me u posljednje vrijeme u znanosti zanima transfer metodologija iz na- ših „mekih” humanističkih znanosti u one „tvrđe” društvene, i „najtvrđe” prirodne znanosti, odmah sam se bacila na traženje članaka koji bi mi iz perspektive neu-