Nova Istra

164 OPTIMIZAM Sibila PETLEVSKI popularnih teorija zavjere. Za mene je to univerzalno, svevremensko ideološko oru- đe;„utjecajni stroj“ za masovno poravnavanje moždanih vijuga ljudske vrste. Najviše što danas može učiniti čovjek koji misli i koji djeluje u sferi javnosti je suprotstaviti se globalnoj gluposti. To je zadatak koji uključuje osobnu odgovornost pisca. Dru- gim riječima, za mene je to transmoderni zadatak. Propast „agore” kao prostora predviđenog za slobodnu demokratsku raspravu i zamjena „agore“ – “medijskim diskursom” u kojem se često favorizira panglosijska retorika lažnoga optimizma, dovela je do toga da se „parrhesia”, sposobnost slobod- nog govora i sposobnost individualnog prihvaćanja rizika društvenih sankcija zbog pokušaja prijenosa neugodne „istine” drugima, danas pokazuje kao zastario i nepo- pularan koncept koji čak više ne uspijeva ukazati ni na krizu demokratskih insti- tucija, jer je kao takav, u kontekstu društva koje falsificira stvarnost, nerazumljiv i nepotreban. Odgovornost kritičkog propitivanja ne može se prebaciti na druge: ona ostaje u sferi individualnog, ovisi o stupnju do kojeg je „promatrač” spreman aktivi- rati se, dokinuti monopol na privid, i doprinijeti da se obnovi snaga javne diskusije koja ne podliježe površnosti „medijskog diskursa”. U poplavi knjiga za samopomoć – takozvanoga „self-help“ žanra, razni vračevi moderne epohe nude instant-rješenja za sreću, a tematska riječ je opet preuzeta iz engleskog „think pink“ – „misli ruži- často“. Ljude se uči kako misliti pozitivno, što je samo po sebi dobra stvar, pa čak i znanstveno potkrijepljena činjenica koja je u zadnjih desetak godina dobila bogatu statističku potkrjepu u proučavanju utjecaja pozitivnoga stava i ishoda liječenja. Prihvaćanje posljedica i preuzimanje odgovornosti za epohu, nekim modernisti- ma, kao što je bio Viktor Tausk, predstavljalo je pitanje života i smrti. Treba se samo prisjeti još jednoga primjera,„Bajke o kraljevima“, ruskoga pjesnika Nikolaja Gumi- ljova iz 1905. godine. U toj skaski u stihovima, Lucifer, dok prezire i ismijava čovjeka koji je pristao na pakleni novi poredak, zamračuje njegov vid u polutamu i krajnjim cinizmom daje mu na poklon šestoga konja moderne apokalipse, čije je ime Očaj. Tumači poezije tog ruskog simbolista (inače muža pjesnikinje Ahmatove, kojega su strijeljali u šumi Kovalevski pod optužbom da je sudjelovao u poznatoj „Tagancev konspiraciji“ iz 1921. godine) kažu da šestoga konja treba tumačiti kao „šesto čulo“. Premda se Gumiljov pojavljuje u mojem Stanju sumraka , samo putem četiri stiha, to je jedan od dva motta koji uvode glavnu temu trećega, završnoga dijela trilogije, a to je tema savjesti i pristajanja ili nepristajanja na poredak zla. Ogromne i još do kraja nespoznane moždane sposobnosti čovjeka, koje popularno zovemo„šestim ču- lom“, umjesto da budu iskorištene za napredak čovječanstva, služe za porobljavanje duha. „Mašina za navođenje misli“ o kojoj je pisao Viktor Tausk, postaje mašinom za navođenje masa – ideološkim i političkim strojem, strojem za „pranje mozgova“, i to u pronesenom smislu, ali i u doslovnom smislu (kroz državno financirane zlo-