Nova Istra

141 Julijana MATANOVIĆ OPTIMIZAM Optimizam je postao glavni lik literature za samopomoć, i to u svijetu koji je uporno činio sve da na lica svojih stanovnika navuče nemir i mrzovolju. A kad je svijet ostvario ono što je naumio, okrenuo je ploču i stao, kroz sedam ili deset lekcija, podučavati o metodama kojima se šefove mane mogu pretvoriti u osobne prednosti, a odbojan stav zamijeniti optimizmom. I tako uz pozivanje na veselje i radost, mili- junskom se tržištu nude priručnici o naučenom optimizmu . Naučeni optimizam, na- ivni optimizmi, realni optimizam, metafizički optimizmi, klasni optimizam. U po- vijesnom međuvremenu, u kojem se sreća mjeri isključivo bojama kreditnih kartica, nema previše prostora za one koje bi umjetnošću i posebnim darovima savladavali prepreke zbilje i istinski povjerovali u proizvod projektiran u prostoru duše. Takvi u svemu vide smisao, uzrok i posljedicu, naslućuju sljedeći događaj. Oni jednostavno misle ispod površine. Ne pitamo se kako će se ti isti osjećati čuju li rečenicu Mozak optimiste tjera da se umjesto kontemplativnog emotivnog života počne živjeti aktivan, odnosno život u pokretu . Dijagnoze, poput ove, izgovaraju današnji psihoterapeutski autoriteti koji tjedno krcaju sportske dvorane dezorijentiranim ljudima uposlenim u trgovačkim lancima u vlasništvu donedavnog im kolege iz iste blagajničke smje- ne. Ako se kojim slučajem i upitamo, isti čas se umirimo nadom da će se netko od prisutnih slušatelja ustati i, gledajući novog izbavitelja u lice, progovoriti: Oprostite, kada ne bi bilo kontemplativnog emotivnog života, naša bi odredišta, do kojih dolazimo životom u pokretu, bila osiromašena. Zidovi galerija bi se ispraznili, bibliotečne police osiromašile, a kazališne pozornice opustjele . Predavač će, pretpostavljamo, nakon toga ustati i odšetati do mjesta s kojeg je stigao komentar. Pružit će ruku, izgovoriti svoje ime, naglasiti A vi ste? i poduplati s koliko mu je drago . Nije li i riječ spomenula da je redovito pozivaju pri činu upoznavanja? Istina. Ne posežemo li redovito za istim rečenicama; čak i mi koji nismo pohađali visoke škole za odnose s javnošću, studije komunikologije i ljudskih resursa. Nemaštovitom Baš mi je drago , pridružimo stiša- no vlastito ime. Katkada dodamo i ukrasno Toliko sam lijepo čula o vama . Odavna sam prestala ozbiljno shvaćati upit Kako si? Čujem ga, i to je istina, sve rjeđe. I jasno mi je da i oni koji ne odustaju od postavljanja nisu spremni do kraja poslušati tih nekoliko riječi sašivenih u formu odgovora. Umoreni su svojim briga- ma, a pretinac namijenjen tuđim nevoljama odavna je popunjen. Adresa na kojoj se povremeno praznio izbrisana je s karata i reljefa; bez referenduma, bez ustavnog suda, samo s nekoliko suza nepriznatih lokalnih pjesnikinja. Kako si? izgovara se onako usput, hladno, kao naslijeđeno jezično blago iz vremena kad su sugovorni- ci očima razaznavali kako im je protekla noć i je li se omiljenom profesoru rodio sin. Odgovori li mu se Nisam dobro , pitanje ne pokreće razgovor. Ima pripremljenu formulu utjehe: Samo pozitivno, malo više optimizma, i sve će biti dobro . I odlazi. Iza ugla, kad ga više nitko ne vidi, spušta ramena. Može se dogoditi, prije svega u sapu-