Nova Istra

139 Julijana MATANOVIĆ OPTIMIZAM provjere. Riječ je stajala izvan rječnika. Predstavila sam joj se kao spisateljica. Znala sam da me nakon toga neće odkantati i zatražiti novi mir. Ipak je u svom nastupu pokazala malo razumijevanja prema piscima. Zatajila sam da češće interpretiram tekstove drugih. Odmah sam joj priznala da je moj karakter izveden iz nje. Isti čas me prekinula komentarom. Možda samo zbog toga da mi pokaže kako me pažljivo sluša. – Da, ja imenica optimizam, nevjerojatno, muški sam rod, ali dopuštam da se u pridjevu pojavim i kao žensko , rekla je. – Optimistična sam , ponovila sam joj. Učinila sam to nekoliko puta, kao da čitam litanijsko nabrajanje na jutarnjoj blagdanskoj misi. Željela sam da to čuje. I prihvati. Meškoljila se. Nije tajila nevjericu i nije se brinula hoće li probuditi one koje je do malo prije opominjala. Začudila sam se nad spoznajom da je i riječ iz rječnika upo- znata s pričom o mom životu koji nije osiguravao temelje za njezino ugrađivanje. Prekinula me. Zatražila je da predložim vlastitu, ali jasnu definiciju nje. Osjećala sam se kao studentica koja je došla slušati ispit, a onda je profesor, u tijeku ispitiva- nja, odlučio prorešetati i nju. Iznenadila sam samu sebe spremnošću. – Vi za mene jednostavno predstavljate sposobnost uz koju se cijeli život može staviti u novi okvir, dati mu novi smisao . – Dakle, ako sam dobro shvatila, za tebe je to pisanje, za druge slikanje, a za treće, i za treće je nešto. I za četvrte nešto. Svatko ima svoje nešto, a optimistični su oni kojima je dano prepoznati. Oni preživljavaju zbilju vjerom u trenutak nakon kojeg će je ili tekst, ili boja, ili pokret, ili zvuk ili slika preoblikovati u nešto novo, nešto što će joj dati jedini pravi značaj. Život kao zasluživanje umjetnosti. Ja kao lijek u borbi protiv depresije . – Možda je kad čula i za despresivni optimizam književnosti, ili Šaku suza, vreću smijeha , pomislila sam, ali nisam joj postavila pitanje. Nisam je željela zaustavljati u interpretaciji. Zadaća joj nije bila laka. Sebe samu pretvarala je u sve čvršći termin. – Ja kao sposobnost da se moja suprotnost arogantni pesimizam, frajer koji je pokorio današnji svijet, oslabi i ukroti. Drukčijim pogledom oko sebe, očalama u koje je, umjesto dioptrijskih stakalaca, ugrađeno moje ime. S okvirima koji odgledano i proživljeno pre- tvaraju u ljepotu. U redu je, potpisujem . Nije skrivala da joj se svidjelo ono što sam rekla. – Molim te, zapiši to , obratila mi se prijateljski. Usput objasni i ostalima ono što sam malo prije poručila drukčijim riječima, opravdaj me, priznajem da sam bila i drska prema kolegicama, a potom pribilježi svoje. Samo za mene. Pojasni drugima moj umor. I nemoj, preklinjem te, nigdje ponavljati onu o polupraznoj ili polupunoj čaši, o ruži s trnjem, i trnju s ružama, o dvojici koja gledaju s istog plota pa jedan vidi zvijezde a drugi baru, o naputku Misli samo pozitivno... Izlizali su me njima. Slažeš se ?, upitala me. – Sa svime, osim s tim da je riječ pesimizam vaš suparnik ? Polica je poskočila od njezina zaprepaštenja. Izgovorila je riječ koju nisam našla ni na jednoj adresi rječnika.