Nova Istra

138 OPTIMIZAM Julijana MATANOVIĆ rima. Slušam kako joj suvremena sposobnost, drska i svadljiva, iz ležišta nedavno pojavljenog rječnika, odgovara da se i sama slaže s novim tumačenjima. – Danas je sposoban samo onaj koji najkraćim putem dođe do cilja , procjeđuje lijeno i samouvjere- no. Javlja se potom druga riječ. Moglo bi se reći da im je i daljnja rođakinja. – Smiri se , tješi ostarjela riječ uspjeh svoju generacijsku kolegicu sposobnost. I moji potomci su se prilagodili. Više nije uspješan netko tko je vlastitim rukama sagradio ćupriju i pove- zao ljude. Da, mila moja, tako su donedavno opisivali mene. Danas na istom mjestu stoji da je uspješan netko tko je srušio most i pokrenuo ratove. A preslikana ja šuti i pristaje na ponuđenu odjeću . – Stišajte se , progovara sljedeća. Odlučna je; ne zapovijeda, ali ni ne moli. – Umor- na sam , vama barem daju malo mira, a za mnom posežu iz minute u minutu . Nastavlja, kao da je unaprijed smislila govor, kao da je samo čekala priliku. Prijeti da će se razmrviti u slova ne kaže li sve što joj leži na srcu. – Bez mene ne mogu ni šarmantni kavanski mudraci, ni političari, ni psiholozi, ni marketinški stručnjaci, ni novinari, ni književnici. Dobro, književnici, oni imaju pravo na to. Čak i onda kad me provociraju, kao onaj neki Ludvik, pa kažu da sam opijum za narod, kao onaj Voltaire s čijim optimizmom muče klince u gimnazijama pa me nakon toga ne žele ni upoznati. Ne bježim od toga da mi je simpatično prozivanje u naslovima knjiga pjesama. Čula sam, jesam li samo dobro upamtila , za zbirku stihova Slon i opti- mizam, pričali su mi i o slikovnici Vjeverice i optimizam , a upozoravali su me i na onog Adriana Molea, koji će se uz moju pomoć izvući od teške bolesti … Ne uspijevam ni predahnuti. Ni kavu popiti s onima koji su još skloni priči i pričanju. Govori li zaljubljeni kritičar o svom najmilijem, a mrgodnom prozaiku prozvat će mene kao najjači adut u ocjeni romana koji diše tjeskobom, uzaludnošću i nemirom. Kad si nepoznati pruže ruke, da bi se sutradan mogli pozdravit na ulici, ponoviti ime jedno dru- gome, pozivaju mene u pomoć. Šminkam im lice i na oči im nabacujem lažan osmijeh. Umuknite, molim vas . U svom ispovjednommonologu nije ni primijetila da su polemičarke zašutjele još na njezinoj drugoj rečenici. Nisam posegnula za rječnicima da bih potražila onu koja, i uz leksikografske sedative, ne može usnuti. Bila sam posvema sigurna da za mirom i tišinom u svom prebivalištu vapi riječ optimizam . Razmišljala sam o onome što sam čula. Optimi- zam bi trebao svoje kolegice pozivati na suradnju, miriti generacije, a one koje po nalogu novih stručnjaka odlaze u ured zaborava tješiti stoljetnim melemom čiji se osnovni sastojak zove Sve se događa s razlogom . Slutila sam kako se riječ razbudila izgovorenim pojašnjenjima. Kako i ne bi kad ih je daleko više upućivala samoj sebi nego brbljavim susjedama. Njihova prepirka iskorištena je isključivo kao povod. Okrenula sam se polici. Pretpostavila sam da je došao pravi trenutak moje osobne