Nova Istra

137 Julijana MATANOVIĆ, Zagreb PISANJE – KLJUČNA RIJEČ U DEFINICIJI OPTIMIZMA (Umjetnički optimizam, ili: Baš me briga čiji je Andrić pisac) RAZGOVOR S RIJEČIMA S polica vlastite knjižnice uskoro ću skloniti rječnike materinjeg jezika. Učinit ću to prije nego što se popisane riječi međusobno posvađaju. Počele su me žalostiti njiho- ve sve češće polemike. Unose mi nemir u pisanje, koče me u nastojanju da sa svima njima ostanem u ljubavničkom odnosu. Zasada se još samo tiho prepiru; kao majka i kći, sin i otac, baka i unuka, stric i nećakinja, kao svi oni čiji razgovori započinju rečenicom U moje je vrijeme bilo drukčije , a nastavljaju s Ma, molim te, nemoj me gnjaviti . Osjećam da se, po istoj dramaturgiji, i riječi upisane i objašnjene u rječniku, objavljivanom u nekoj od godina moga djetinjstva, ne mire sa činjenicom što njihovi potomci nose drukčija objašnjenja. Nerijetko su zadržali samo ista slova, a znače posvema nešto drugo. Bojim se da su pojedine, istrošenih glasnica, već upućene na put prema točki zaborava, prema uredu ambicioznog novog urednika uvjerenog u vjerodostojnost ankete koja jasno pokazuje kako tržište misli da su pojedine od njih postale suvišne. Jednostavno, izašle iz mode. Nisu u điru . Nisu napete . Nisu in . Kao ljupkost , kao poslušnost, primjerice. I dok u kalendaru tražim sretan dan za proved- bu svoje odluke, čujem kako moja hrastova polica počinje podrhtavati. Od siline nečijega glasa. Iz korica starog rječnika iskočila je riječ sposobnost i skakuće po drve- nim godovima. Urla izbezumljena. Pokušava mlađoj a istoj sebi, nepromijenjenoj ni u jednom fonemu, objasniti kako se ona nekada osjećala. Činilo joj se, govori, da je predstavnica jedne od najponosnijih imenica u ženskom rodu. Sada zamjera svojoj najbližoj, preslikanoj posve, što je dopustila da za njima posežu u nelijepim govo-