Nova Istra

104 NOVI PRIJEVODI Simone MOCENNI Sjedi i pušta da ga obavija mješavina mora i sitnih čestica praha hrđe. Usta mu se pune, umaču cementom, morem i hrđom, i toskanskim dimom, jer iščekivanje je poput sirove žalopojke, kod borova druge obale, kod Arene obasjane svjetlošću dana, daleke, snovima koji više ne postoje. Brod pridržavaju Kiklopi, proizašli iz drvenih oblika, i teškom mukom nose teret svijeta, svijeta broda, koji će uskoro biti voda i samo voda; i kiši, još uvijek, kiši i kiši, silazi voda u tajanstvenim oblicima od trupa do pristaništa, unutar mora, da bi ta dama ponovno bila more, ne više suza rastanka, ne više znoja, želje, htijenja da bude milovana rukama čovjeka, onoga bijele brade koji bježi pred nadzorom Titana i približava joj se. Gledaju se vlažni su, mokri i emocija ih obavija, čovjek je mokar do kože, brod gotovo da se trese, kiklopi bježe, prepuštaju sudbini da se dogodi.