Nova Istra

69 Jakša FIAMENGO SUVREMENA KNJIŽEVNOST U MEĐUVREMENU Stari su ljudi znali govoriti da treba znati s vremenom, da s njim valja kao sa ženom, nježno i pažljivo, da ga se ne smije uludo trošiti jer će ti kad-tad zatrebati i da ga treba znati podijeliti na pravi način, i samo što nisu rekli da mu valja donositi cvijeće, potkupljivati ga bombonima, voditi na sladoled i na utakmice, može i u zoološki vrt ako se vrati u našu uvalu, pričati mu bajke pred spavanje, nabaviti mu štene, mačkicu, kakvog slavuja a sredit ćemo i ostale stvari jer tako mora biti pa ćemo primijetiti da je i vrijeme u međuvremenu odraslo a mi još nismo i zacijelo nikad nećemo, uvijek će nam netko trebati da se kojim slučajem ne bismo zaboravili smijati OČEVID I na ovome je mjestu utvrđeno nestajanje, dugo smo ga pretpostavljali a sad smo sigurni: pruža se s istoka na zapad a može i drugdje, drugačije, nadire u sve naše ulaze, u osvijetljene ulice i one tamne, u našu narav, govor i snove, u korake koji su nas već potrošili, ovladali i nama samima, razdali nas na sve strane i sad ih nalazimo posvud, u javnim i tajnim izvješćima, u vremenskim predviđanjima, stalnoj nervaturi rečenica i u svakoj riječi, u vazda umirujućim mirisima kadulje, u svemu što se da vidjeti ili samo slutiti, što je naše i sveopće, kako sada tako i navijek dok bude vidjela i očiju da to mogu posvjedočiti