Nova Istra

67 Jakša FIAMENGO SUVREMENA KNJIŽEVNOST SVE U SVOJE Nešto se skraćuje, nešto uskraćuje iz nečega iskače, u nešto uskače i sve ima svoje vrijeme, sve je od vremena i vrijeme ima svoje vrijeme samo se to još ne zna ako se i zna o tome se još javno ne govori niti se o tome bilo što razumno odlučuje brojevi su neposlušni, krenuli svojim putem sami se množimo, sami prikraćujemo mlad mjesec nikako da još ove noći ostari kud ću kad je svuda svukud i svuda svakako uvijek smo na nekom gubitku i nije li to zapravo na neki svoj čudesni način divno, predivno RADIO SVIRA NEŠTO JUTARNJE Ne čini li vam se da se ujutro u pravilu gotovo ništa ne miče, dan ne dohodi, noć ne odustaje a mi još uvijek sami za istim stolom, obojani u nebeskoplavo, obrubljeni nadolazećim, zastaklenim; leptiri lete u nitima bijelih zavjesa, ispituju blagu prozirnost, useljavaju se u sve naše najsvježije glagole. Tako je to: ti u gradu ne znam kojem, ja u gradu koji me više ne prepoznaje, režem kruh, stavljam na njega maslac, pijem prvi čaj, gledam kroz prozor i prozor gleda mene, uvijek isto lice, uvijek isto isto. Jesu li se stvarno sve boje ispraznile od nijansi, jesu li i sve sjene zasjele na svoje uobičajeno mjesto? Radio svira nešto jutarnje, stol je čisto zlato, tek nema kruha, nema maslaca, nema čaja, a sve je tu, jedino je prozor danas nešto odsutan, zamagljen. I jutros smo, eto, za onim istim stolom za kojim još nikada nismo skupa sjedili. Domalo neće biti ni buđenja?