Nova Istra

109 Isabella FLEGO NOVI PRIJEVODI štu s murvom iskrivljenih i grbavih grana, pendul , prijatelji za igru. Let mašte trajao je kratko. Nevidljiv bijeg od stvarnosti prekinuo je susjedni glas koji ga je vratio u podzemni svijet u kojemu je započeo teški radnički hod: „Idemo, Paolo!“ Kad mu se gotovo pričinilo da je, prizivajući divne slike sačinjene od mekih sjena, osjetio toplinu doma, ona se preobrazila u čudan osjećaj koji se dizao iz trbuha i hladnim mu znojem oblio cijelo tijelo. Nemir. I strah. A zajedno s njima, kroz njegove misli, želja za slobodom. U kratkom prekidu i svjetlo se lampe zamutilo. Zvukovi lopata, cepina i prekrcanih vagoneta, koji su napredovali, pojačavali su se, izgledalo je da zajedno pjevaju kucajuću, škripavu trudbeničku himnu. Shvatio je da se trese i da je previše uzrujan eda bi mogao dalje zabijati lopatu u ugljen. Do toga je trena uspijevao suzdržati emocije i ugušiti jecaj, ali iznenada, dvije velike neutješne suze, blistave kao od leda, kliznule su mu obrazima, čisteći na povr- šini crni prah. Tragovi, koji su izgledali kao drhtavom rukom izvučeni kistom ili od kakva iskusna slikara s namjerom da na platno prenese patnju i neugodu, uskladili su se sa smeđim zidovima s kojih kaplje voda. Paolo je na usnicama osjetio slanu tekućinu, i primijetio blago olakšanje. I plju- vačka, u ljepljivoj smjesi s prašinom rudnika, i već suho grlo dobili su od nje, kakve li ironije, korist. Orošen znojem, okružen strahom i sjenama koje su se titravo isticale na smeđem kamenu, ponestane mu tla pod nogama. Zgrabio je lopatu gotovo kao da mu je jedi- no uporište za trenutačnu neugodu, poprimivši utučeno držanje. S dvanaest godina u spletu osjećaja shvatio je, ili samo naslutio, na način koji ni sam još nije spoznao, da onaj stalež, mučan i patnički, koji živi u mračnim mjestima, odnosno u hramu smeđega kamena, život susreće kroz patnju. Istinska stvarnost, ona koja onima što je žive ne nudi iskrivljena ogledala eda bi je mogli vidjeti izmijenjena odraza. Ali nije bilo vremena da istražuje, ni prostora za dvoumljenja, jer u međuvremenu nadzornik mu se već primaknuo. Dečko je u tom času trebao njegovu ruku i riječ; istu riječ onoga koji je, u drugim okolnostima i izvan modrikasta svjetla podzemnih hodnika, pripovijedao o opasnosti drugima koji su baš kao Paolo poslušali s pomalo nezdravom radoznalošću s kakvom se primaju priče koje dozivaju slike opasnosti i napora. Riječ jednoga među mnogim drugima u dubinama, prerano ostarjelog, svjedoka prelaska s konja za vuču na vlakić, s otvorene karbidne lampe na sigurnosnu. Nad- glednicima, kao i drugima, svima koji su u rudniku bili veterani, nije više bilo dopu- šteno žaliti se na sudbinu. I u nagonskom pokušaju da ulije povjerenje, položio mu je umornu ruku na rame. Paolo je zgrabio čovjeka nevinim pokretom pomiješanim s naivnošću i nezrelošću. Nadglednik ga je pustio da se pribere. Osjetio je bljesak sažaljenja, ali je šutio, i propitujući lijepo oblikovano mlado lice, muškarcu se učinilo